Knjiga O čovjeku 3h3y1

Knjiga o čovjeku, Bô Yin Râ

Naslov izvornika: ‘Das Buch vom Menschen’, Bô Yin Râ (J. A. Schneiderfranken), 3. izdanje (nepromijenjeno ponovljeno izdanje prethodnog iz 1928.; prvo izdanje 1920.), Kober'sche Verlagsbuchhandlung AG, Bern, 1971.

Prevela: Sandra Antešević

Vlastito izdanje prevoditeljice

Copyright © Sandra Antešević

Smashwords Edition

This ebook is licensed for your personal enjoyment only. This ebook may not be re-sold or given away to other people. If you would like to share this book with another person, please purchase an additional copy for each recipient. If you’re reading this book and did not purchase it, or it was not purchased for your use only, then please return to Smashwords.com and purchase your own copy. Thank you.

SADRŽAJ

Uvod

Misterij: ‘muškarac i žena’

Put žene

Put muškarca

Brak

Dijete

Novo čovječanstvo

Epilog

Posljednje učenje

Uvod

‘Od čovjeka moraš dospjeti do ‘Boga’, inače će ti ‘Bog’ do u svu vječnost ostati strancem!’ Tako sam napisao u ‘Knjizi o kraljevskom umijeću’ i ne nalazim bolje riječi s kojima bih započeo ovu 'Knjigu o čovjeku’…

‘Knjiga o živom bogu’, ‘Knjiga o drugoj strani’, i sada ova ‘Knjiga o čovjeku’ čine trilogiju, jer iako je svaka od njih u sebi zatvorena cjelina, one stoje u međusobnom unutrašnjem odnosu i na mnogim mjestima jedna drugu osvjetljavaju. A takvo međusobno osvjetljavanje moći će dodatno produbiti utjecaj riječi na dušu. Neka bi i ova ‘Knjiga o čovjeku’ došla u ruke onima koji već poznaju druge dvije knjige! Neka bi našla srca kojima je potrebna, duše koje žele primiti njen sadržaj!

Iako znam na žalost, za brojne mogućnosti krivog tumačenja mojih riječi, ipak imam povoda izričito reći da je i ova knjiga napisana na temelju preuzete obaveze, u potpunosti u skladu s 'najstarijima' duhovne Zajednice kojoj pripadam i kojoj dugujem sve što imam za dati. Učenje koje se ovdje prenosi tisućljećima je staro nasljeđe onih kojima je od iskona zemaljskog čovječanstva povjeren sveti plamen na čuvanje, čije svjetlo proizlazi iz najunutrašnjijeg 'Prasvjetla'. Mi samo dajemo dalje što smo sami primili, da bi preko nas doseglo one koji žive s nama, kao i one koji će doći poslije nas. Mi se ne smatramo začetnicima ovog učenja. Također, tu se manje radi o 'učenju', a više o saopćenju praktičnog iskustva u

živućem svijetu supstancijalnog, vječnog duha, iz kojeg potječe svaka ljudska duša na ovoj zemlji… Tako će i ova knjiga koja govori o 'čovjeku' voditi u svijet supstancijalnog duha. Mnogima se to još može činiti proturječnim, ako nisu spoznali da je stvarni čovjek također ‘plod ljubavi’ muškog i ženskog u supstancijalnom, čistom duhu, kao što je i njegovo zemaljsko životinjsko tijelo proizašlo iz tjelesnog, erotskog sjedinjenja muškarca i žene na zemlji… Ali tko želi naučiti spoznati čovjeka i time sebe samoga, mora ići u domovinu ljudi, mora svoju potragu upraviti na one puteve na kojima se penje u više područje, iz kojeg potiče čovjekov vječni organizam, nikada dokučiv zemaljskim čulima i zemaljskom razumu prepoznatljiv samo u očitovanju posljedica duhovno stvorenih impulsa. Dok god se bavimo jedino ljudskom zemaljskom formom na ovoj Zemlji, stojimo samo naspram jedne disharmonične vrste životinje – disharmonične, jer ne pokušava sebe doživjeti samo na način životinje, nego očito prima životne poticaje i od drugih snaga koje ne pripadaju animalnim snagama, disharmonične, jer je upravo te, životinji strane snage ometaju da svoje postojanje iskušava na životinjski način, neopterećena teretom grijeha. Tako prije svega treba prepoznati i nadići zabludu da je čovjek samo pojavni oblik koji ovdje na Zemlji nazivamo ‘čovjekom’. --

Ne može se ni jednom čovjeku na Zemlji zamjeriti – ni jednom koji ‘poznaje čovjeka’, kada na uzvišene riječi koje ljude nazivaju 'Božjom slikom' reagira samo s ironičnim osmjehom, dok god pri spominjanju 'čovjeka' misli samo na zemaljskog čovjeka… Zaista, riječi o čovjeku kao ‘božanskoj slici i prilici’ bile bi smiješna ludost da je onaj koji ih je svojevremeno izgovorio mislio samo na zemaljske ljude! Te je riječi mogao reći samo netko poremećen, ili uistinu mudar, kome je bilo otkriveno sveobuhvatno ljudsko biće.

Ono što pojam ‘čovjeka’ zaista mora podrazumijevati da bi obuhvatio kompletno ljudsko biće, a ne samo jedan od njegovih bezbrojnih pojavnih oblika u duhovnom, kao i u fizički-čulno opazivom kozmosu, to će ti reći ova ‘Knjiga o čovjeku’. Vjerujem da se više nećeš smijati riječima mudraca kada u sebi spoznaš ono što ti imam za reći… Onda ćeš razumjeti što je stara sveta rečenica htjela reći: „Na sliku Božju stvorili su ga Elohimi“. -Onda više nećeš tražiti ‘pračovjeka’ na ovoj planeti, spoznajući da je ono što si prije tako nazivao zapravo jedna životinja iz davno prošlog vremena, iz koje se razvila finija životinja, koja čovjeku danas služi samo kao nositelj i oruđe da bi se mogao doživjeti u fizičkom svijetu. Više nećeš ‘očajavati zbog ljudi’, jer sve što ti se do sada u biću koje se na Zemlji naziva čovjekom činilo ‘prezrivim’, ‘malim’ i ‘sažaljivim’, bit će ti razumljivo kao prirodno neophodno, kao djelovanje u skladu sa životinjskom prirodom zemaljske životinje koju istinski ‘čovjek’ nastoji koristiti kao sredstvo svoga izražavanja, ali koja mu često pruža jači otpor nego što ga on može svladati u području fizičkog svijeta. Neke druge stvari ćeš pak naučiti razumjeti kao neizbježnu pojavu ‘trenja’ uslijed međudjelovanja tako različitih snaga. Nikada više nećeš sanjati o ‘nebu na zemlji’, jer ćeš spoznati da životinja koja treba služiti čovjeku u ovom materijalnom svijetu nikada tu ne može naći svoje ‘nebo’, ali da je istinski čovjek odavno imao svoje nebo, prije nego se sam survao u područje fizičkog oblikovanja, gdje mu ‘ljudska životinja’ mora posuditi svoje snage da bi se ponovno mogao naći natrag u tom nebu… Blago tebi, ako na kraju ove knjige koju ti sada predajem, dođeš do vlastitog unutarnjeg 'u-vida', da si i ti jedan čovjek iz vječne ljudske domovine, a ne samo viša životinja, s kojom se osjećaš tako tijesno isprepleten, da si prije možda jedva osjećao da je ona nešto tebi strano i u djelovanju suprotstavljeno! -Blago tebi ako se onda sa svom snagom nadalje usmjeriš samo prema tvom

najvišem, jer već si predugo kopao po svojim najmuljevitijim dolinama - da bi prečesto tvoje ruke tamo zahvaćale u neizvjesne močvarne dubine, ne nalazeći to što su vjerovale da su bile napipale! --

Želim te vidjeti punog povjerenja u sebe samog!

Više se nećeš moći prezirati, čim makar samo i naslućujući osjetiš da ništa na tebi ne zaslužuje prezir, osim onoga što ti sam sebi ne učiniš takvim, svojim krivim tumačenjem! ---

Od ovoga dana se više nećeš činiti prostim! Od ovoga dana nećeš više posezati za tvojim nižim! Postat ćeš onaj koji se ‘uzdiže’, koji putuje naviše, iznad ljepljive zemlje utabanih puteva svakodnevice! Slobodna koraka ćeš se penjati kamenitim putem koji te vodi u tebi prema tvojim vrhuncima! Tamo ćeš sresti sebe samoga, kao ‘čovjeka’ u domovini ljudi!

Misterij: ‘muškarac i žena’

U vječnom pra-temelju – u duhu koji vječno sebe samoga i u sebi sve što jest stvara, u izvoru sveg postojanja i očitovanja duboko skriven, počiva misterij ‘muškarca i žene’… Gradeći mostove zemaljskog razumijevanja čovjek govori o ‘čistom duhu’ kao ‘apsolutnom postojanju’, iako takvo, vječno mirujuće, apsolutno postojanje samo za sebe, u sebi ustrajavajući nikada nije postojalo, ne postoji i nikada ne bi moglo postojati. Tko takav pomoćni pojam poistovjeti sa stvarnošću, taj suviše vjeruje svom mišljenju i još je daleko od spoznaje da misaono razumijevanje nikada ne prodire izvan granica predočavanja koje određuju zakoni kojima se mišljenje mora podčinjavati. Stvarnost čistog duha je pak sebi samoj ‘zakon’ i ostaje nedostižna svakom misaonom zaključivanju! –

Obuhvaćajući sebe samog ‘čisti duh’ od vječnosti do vječnosti stvara sebe samoga, sebe samoga začinje i rađa, jer čisti duh je ‘muškarac i žena’. ‘Muškarac i žena’ u duhu začinju i rađaju iz pradanog samo-očitovanja dalje, bez početka i bez kraja, ljude čistog duha - oni ih začinju i rađaju, na svoju vlastitu ‘sliku i priliku’, kao ‘muškarca i ženu’, ujedinjene u pradanom jedinstvu dvopolarnih bića… Sve što se ikada pojavilo, sva sunca i svjetovi duhovnog, kao i fizički-čulno opazivog kozmosa, sve je ‘kreacija’ tog iz duha stvorenog čisto duhovnog ‘čovjeka’, koliko se radi o ‘pojavama’– i to je stvaranje također svjedočanstvo o ‘muškarcu i ženi’ u vječnomu duhu. U bezbrojnoj mnogostrukosti i beskrajnoj individualizaciji - tog prvog 'čovjeka' čistog duha začinju i rađaju muškarac i žena u duhu i svaki pojedini je vječno stvarajući, vječno u sebi začinjući i rađajući, jer on ‘jest’ samo ukoliko u vječnom začinjanju i rađanju sebe očituje kao ‘muškarca i ženu’ – kao muškoženski polariziranu snagu.

Ono što začinje i rađa je ‘on sam’, postojanje iz njegova postojanja, ali uvijek u gušćem obliku s manje svjetla, dok na kraju u dalekom daljem stvaranju, daleko od pradanog vlastitog postojanja, u određenoj duhovnoj ‘gustoći’, ne stvori sebe kao ‘pojavu’, iz sebe rađajuće sve svjetove, koji se očituju kao pojave. Beskrajno mnogostruka je također i 'pojava' čovjeka vječnosti u njegovu stvaranju pojava i svaka pojedinačna pojava očitovanja koja iz njega proizlazi začinje i rađa dalje, druge vrste pojava koje pripadaju prvoj sljedećoj dubljoj razini. Postoje stupnjevi ‘čovjeka’ u duhovnom, čak i u samom svemiru fizičkih pojavnih svjetova, koji bi se pojavnom čovjeku ove Zemlje, kada bi ih bio u stanju percipirati, činili uzvišenijima od boga… Jednu od najdubljih stupnjeva pojave ‘čovjeka’ predstavlja sam zemaljski čovjek. U njemu se pra-stvoreni čovjek čistog duha povezao s jednim od najneslobodnijih bića njegova pojavnog stvaranja – pojavom životinje. Ovdje u životinji zemlje, čovjek duha je izgubio svjesnost o sebi samome i sebe osjeća samo još u vibracijama pokreta zemaljskih ćelija s finom životinjskom svjesnošću, koja prima još nešto slabih zraka iz pravog ljudskog osvjetljenja u duhu i koje jedine uzdižu doživljavanje zemaljskih ljudi iznad svijesti drugih zemaljskih životinja. 'Čovjek' bi bio izgubljen u životinji da iz pradavnog stvaranja njegovo nasljeđe nije poslano s njim na zemlju, tako da ponovno može zadobiti snagu - da zračeći kristal, potpuno sačinjen iz svjetla čistog duha primi u sebi, kojeg onda u sebi nalazi kao ‘svog Boga’. Kao što graditelj bunara ne silazi u dubine otvora, a da ne učvrsti uže uz pomoć kojeg će se ponovno vratiti na svjetlo, tako i čovjek duha nije sišao u svoje pojavno stvaranje bez trajnog osiguranja njegova daljeg stvaranja preko ‘srebrnih niti’ zračećih snaga iz njegova prvog stvaranja u čistom duhu. Samo preko snaga iz najviših visina koje ga preko te veze mogu doseći ovdje na zemlji, moguće je zemaljskim ljudima sjediniti se u sebi sa svojim Bogom i u njemu se iz mraka i noći uzdići u svjetlo i zračenje. -

Znajući o svom visokom osiguranju, nakon što njegov Bog u njemu bude rođen čovjek se može bez straha onda spustiti u najdublje ponore u koje ga može poslati zemaljska sudbina…

Ali još uvijek većina zemaljskih ljudi živi u ljudskoj životinji zemlje bez Boga, iako služe nekom vanjskom bogu koga samo sanjaju. Još traže svoje davne pretke samo na ovoj planeti, ne znajući da je cijeli svemir ljudski, ne znajući da je ‘pračovjek’ čiji se tragovi još nalaze na zemlji samo njihov ‘majčinski’ predak, dok se njihov ‘očinski’ predak – oplođujući element, može naći samo u područjima duha. Oslobođenje duhovnog čovjeka iz samo-stvorenih okova u kojima je vezan kao zemaljski čovjek može uspjeti samo kada se on napokon ponovno prepozna kao samo jedan od tisuća pojavnih oblika čovjeka i ostavi iluziju da je pravi čovjek i njegov jedini oblik očitovanja samo ono što se kao takvo nalazi na maloj planeti Zemlji.

Riječi svetih knjiga pradavnih vremena nose propast onima koji u njih vjeruju, dok god čovjek zemlje sve što se u njima spominje kao ‘čovjek’ povezuje samo sa sobom kao čovjekovim pojavnim oblikom na ovoj zemlji. On svoj pogled mora upraviti prema gore, ali ne prema bogu vanjskog svijeta, kojega zamišlja visoko iznad oblaka, nego uvis prema sebi u svojim višim pojavnim formama, naviše prema svom porijeklu, čistom duhu, koji se u njemu samome kao ‘njegov Bog’ želi iznova kristalizirati! Ali i svog istinskog ‘živog' Boga zemaljski čovjek teško još nalazi, jer je navikao u svom bogu zamišljati samo ‘muškarca’, dok je njegov živi Bog – ‘muškarac i žena’. Oslobođenje dolazi zemaljskom čovjeku samo kada i ‘žena’ u njegovu Bogu također govori njegovoj svijesti…

‘Vječno žensko povlači nas prema gore.’ --

To što zemaljski čovjek u svom zamišljenom bogu vidi samo muškarca je grijeh i odvraćanje od iskonski danih snaga postojanja: zaplitanje u žensko, pasivnoprijemčivo u njegovu biću i odustajanje od muški-aktivnog u njemu samome. Disharmonija mora posvuda nastati gdje u kozmosu ‘muško’ i ‘žensko’ ne djeluju u jedinstvu. Možeš slobodno ‘muško i žensko’ nazvati i drugim imenima! Uvijek se radi o oba suprotna pola koji sjedinjujući se uzrokuju život! Pozitivno i negativno, aktivno i pasivno, začinjući i rađajući princip, dajući i primajući, izračujući i privlačeći, pokretanje i bivanje pokrenutim… I sve se to povezuje u vječnom kružnom toku, kao što žena na zemlji postaje majka muškarcu, a muškarac otac ženi. I nema ni jedne tvorevine, ni jednog bića u duhovnom, kao ni u fizički-čulnom kozmosu, čak ni onih prividno ‘čisto muških’, ili ‘čisto ženskih’, u kojima se istovremeno ne nalaze ‘muško i žensko’, iako u mnogostruko različitim kombinacijama. ‘U ništa bi se raspao’ svaki ‘atom’ kada ‘muško i žensko’ ne bi stalno u njemu djelovali začinjući i rađajući. Kako god čovjek u svojim istraživanjima imenovao energije koje otkriva u najmanjim česticama ‘materije’, uvijek se radi o, iskonski postojećim oblicima snaga ‘muškog i ženskog’.

Ali i svog ‘živućeg’ Boga se možeš nadati da ćeš naći u sebi tek kada budeš tražio na način na koji ga se jedino može naći – kao ‘muško i žensko’ i tek kada ga osjećajući na taj način u sebi ‘tražiš’ on će se iz muškog i ženskog moći u tebi oblikovati u onaj ‘kristal’ sav od čistog svjetla, koji onda oba pola tvoga vlastitog bića ujedinjuje u njegovoj dvopolarnoj biti. -

Uzvišena pomoć iz tvoje duhovne domovine će ti biti pružena ako budeš nastojao tražiti na taj način… Na ovoj Zemlji živi Jedan nevidljivi, koji je onakav kakav je bio – jedan iz očinskog pra-začinjanja, iz majčinskog rađanja u čistom duhu, čisti duhovni čovjek najvišeg bitka u vječnom izvoru božanski-duhovnog života. Jedan od onih koji ‘muškarca i ženu’ u duhu začinju i rađaju na svoju 'sliku i priliku’! Ali žive i drugi nevidljivi ‘ljudi’ na ovoj planeti, ljudi koji su dalja začinjanja prazačetog, i koji su kao takvi doduše ‘vezani’ za svoje vlastite pojavne kreacije u nevidljivom, ali ipak ostaju u ‘uzvišenom zračenju’, koji nisu ‘pali’ iz svjetla i zračenja, kao vidljivi pojavni čovjek. Prepoznajući duboku nevolju čovjeka u zemaljskoj pojavnoj formi, oni ga nastoje spasiti, čim on sam zaista hoće biti spašen. Ali oni sami djeluju pod duhovnim vodstvom onog jednog nevidljivog, prazačetog, koji vodi sve duhovno na ovoj planeti. Uvijek iznova ovaj nevidljivi duhovni krug pomoći, pod najvišim duhovnoljudskim vodstvom nalazi nove zemaljske ljude koje može usavršiti kao oruđe njihove goruće volje za pomoći, učiniti ih aktivnim Majstorima najviše zemaljski-duhovne spoznaje, pomoćnicima njihova djela izbavljenja, jer su se oni još prije inkarnacije u zemaljskom tijelu ponudili za sudjelovanje u toj pomoći.

Preko tog ‘mosta’, koji je neophodno potreban za dosezanje tragatelja koji napipavaju u mraku na ovoj zemlji, koračao je i korača u svim vremenima istinski vječni čovjek prazačet u duhu, dolazeći ponovno svom palom – duhovnom obliku daljeg samo-začinjanja, najudaljenijem od svjetla – zemaljskom čovjeku – tražeći što može uzdići i voditi natrag u svjetlo.

Razlog zašto tako puno zemaljskih ljudi traži, ali ih malo nalazi je u tome što skoro svi tragatelji traže u krivom smjeru i tako samo još dublje zalaze u tamu… Svaka snaga djeluje u smjeru u kojem je poslana. Ali zemaljski čovjek u kojem je noseća ‘životinja’ preuzela glavnu riječ, tako da on zemaljski-životinjsko kao takvo smatra svojom biti, da - smatra to sobom samim, traži izvan sebe ono što samo u sebi može naći, tamo gdje je veza s višim stupnjevima njegova ljudskog postojanja zauvijek sačuvana preko ‘srebrne niti’ zračećih snaga, koje ono što je zaista ‘čovjek’ u zemaljskom čovjeku još uvijek drže povezanim sa svim ljudskim u duhu.

Također ni jedan pomoćnik iz duhovnih područja, niti od onih koji kao ‘Majstori’ duhovne spoznaje žive na zemlji u vidljivom i tvore most istinskom ‘ljudskom’ u vječnosti - ne može doseći zemaljskog čovjeka u njegovoj jezgri svijesti drugačije nego iznutra, gdje se jedino može pronaći istinsko ljudsko. Samo se kao priprema istinsko ljudsko u zemaljskom čovjeku može i iz nevidljivog izvana ‘osloviti’, da bi se probudilo za unutarnje podučavanje i osvjetljavanje. Tako da svako traženje mora biti usmjereno prema unutra - da bi vodilo nalaženju! Ni u tibetanskim manastirima, niti u svetim mjestima Indije, kao ni u tajnim krugovima tobožnjih ‘upućenih’ ne postiže se ‘veliko prosvjetljenje’, niti se postaje ‘Budom’, nego samo u najdubljoj samoći sa sobom samim, s istinskim ‘čovjekom’ u vlastitom srcu… Ni jedan od malobrojnih ovdje na zemlji koji su bili usavršeni u duhovnoj spoznaji da bi donijeli pomoć svojoj ljudskoj braći ne može te doseći i kada bi stajao pokraj tebe, ako tvoja svijest nije budna tamo gdje jedino možeš postati svjestan svog čovještva. Sada ti želim govoriti dalje kao čovjeku koji je ovo što sam do sada rekao voljno u sebi primio. Što znači da od sada u sebi tražiš ‘čovjeka’ višeg pojavnog oblika, da bi došao

do istinski ljudskog, skrivenog u tebi? Da želiš dakle ići korak po korak naviše, da bi ponovno našao svoj praizvor u čistom duhu? Da hoćeš moje riječi prihvatiti ne kao što čovjek prihvaća čudesne priče, nego zaista, iskreno i sa svom snagom imaš namjeru djelovati prema njima? -Onda čuj dalje što ti imam za reći.

Iz duha začeti ‘čovjek’, iz ‘muškarca i žene’ u duhu začet i rođen, također je ‘muškarac i žena’, kao što si već prije čuo. Na svim njegovim stupnjevima, sve dolje do zemaljskog čovjeka - duhovnog čovjeka vječnosti može se sresti samo kao ‘muško i žensko’ i samo u tom dvopolarnom jedinstvu ga možeš naći čim sebe nađeš u duhovnom, kao jedan koji je u stanju naći. I majstor najčišće duhovne spoznaje, koji ti je poslan da bi ti bio vodič i pomoćnik, iako ga ne poznaješ, ne vidiš i o njemu znaš samo iz novog osjećaja o njemu – također je ‘muško i žensko’, jer ono što te iz njega može dosegnuti vječni je čovjek, koji je u njemu kao zemaljskom čovjeku uskrsnuo iz groba. Ako tražiš svjetlo znaj da je tvoj put zaštićen Majstorima vječnog dana, pred kojima sva tama u tebi uzmiče! Ali trebaš znati tko su uistinu ti Majstori i gdje se mogu naći, jer ne možeš naći u vanjskom, niti doseći izvana, ono što u njima živi da bi ti pomoglo. Nije njihova vanjska pojava u svijetu čulnog opažanja ono što ti može pružiti pomoć koju trebaš! Ne traži ih u području noći neznanja, tamo gdje finija životinja, koja tu 'čovjeku' služi kao vozilo, griješi na svoj način i miješa privid s bivanjem, zbunjena i mučena sumnjom! Tu si već tražio sve do sada, i nisi našao…

Od sada moraš tražiti na drugom, još nepoznatom mjestu… Nikako i nikada dok živiš na Zemlji u zemaljskoj odjeći, nećeš doći do stvarne jasnoće o sebi samom prije nego nađeš sebe u ‘čovjeku’ pravječnog začinjanja. Ali njega ne možeš naći ako se ne penješ korak po korak ‘nebeskim ljestvama’ čija je najniža prečka zemaljski čovjek, ali u kojem je već ipak čisti čovjek duha gospodar i kralj. -Uzalud ćeš tražiti konačnu jasnoću u ‘svetim knjigama’, jer su te knjige jednom pisane samo za one ljude koji su već odavno došli do konačne jasnoće i one su im trebale samo pružiti vodstvo na njihovom daljem životnom putu. U takvim knjigama Majstor se obraća učenicima koji su već iznutra s njime povezani i kojima se on može očitovati na već dobro poznati način pun simboličkog značenja. Ali ako ti jednom u svojoj nutrini nađeš svoje vječno-ljudsko - to što sada još tražiš, onda će ti i mnogi tekstovi iz starog doba početi govoriti razumljivim, jasnim jezikom i tek će ti tada i ‘svete knjige’ moći zaista biti od koristi. Ali sada trebaš najprije tražiti samo u sebi samom!

Pije svega moraš početi s time da kada govoriš ‘ja’ - ne zoveš tako samo finiju životinju, nego vječnog ‘čovjeka’! -‘Muško i žensko’ moraš tražiti u svemu što je u tebi i iznad tebe! Bilo da si muškarac ili žena, znaj da si od vječnosti sam odredio svoju polarnost i da se ona više ne može promijeniti ni u svu vječnost, ali da u sebi uvijek traži svoj suprotni pol. Tvoje duhovno muško ne smije potiskivati duhovno žensko u tebi, kao što ni duhovno žensko ne smije negirati duhovno muško u tebi! Samo tako ćeš jednom i u duhu opet biti sjedinjen sa svojim pradanim suprotnim polom u istom duhovnom sjedinjenju koje vas je povezivalo prije nego se razdvajanje moralo dogoditi uslijed ‘pada’ iz uzvišenog svjetlosnog zračenja…

Traži na pravi način, onako kako te ja stalno učim da tražiš i naći ćeš jednom sebe samoga kao ‘čovjeka vječnosti’! U njemu - u tebi, dospjet ćeš iznad svih među-stupnjeva, sjedinjen sa svojim ‘živim’ Bogom u prastanje tvog prazačetog, samo vlastitim voljnim izborom za tvoju svijest napuštenog bitka – iz duha začetog, u duhu rođenog, ‘iz muškarca i žene’ u duhu vječno živućeg! Ne dospijeva svaki zemaljski čovjek već za vrijeme ovog, za životinjsko vezanog života, do svjesnosti u svijetu čistog, supstancijalnog duha. Samo malobrojni su stalno tokom zemaljskog postojanja već svjesno budni u duhovnom području zemlje. Ali svi mogu već ovdje, za vrijeme zemaljskih dana naći u sebi svoj vječni život! Svi moraju jednom naučiti u sebi naći taj vječni život, iako ga još nisu našli do trenutka odvajanja od vanjskog zemaljskog svijeta. Ne možeš postati svjesnim u čistom duhu, prije nego u sebi počneš živjeti u svom vječnom životu! Tek u tvom vječnom životu možeš doživjeti sebe samoga kao čovjeka vječnosti! Tako i za tebe važe svete riječi velikog Majstora: „Budite savršeni kao što je savršen vaš otac na nebu!“ Ali ono na tebi što pripada zemlji nikada ne može doseći ‘savršenost’ na koju se ovdje misli. Samo kada si u sebi našao svoj vječni život i živiš u njemu, postat ćeš ‘savršen’ kao ‘otac’ koji je ‘na nebu’, kao vječno začinjući u majčinom krilu vječnog rađanja – prasnaga u prapostojanju, ‘muškarac’ i ‘žena’ istovremeno! ---

Prije nego dosegneš ono što ovdje treba biti dosegnuto ne smije proći ni jedan dan, a da barem nisi stremio tom cilju!

Put žene

U najvišim sferama duhovnog pojavnog svijeta, gdje duhovo čovještvo po prvi put sebe samo začinje kao pojavu, ali ovdje još uvijek kao duhovnu pojavu, ‘muško’ i ‘žensko’ su još čvrsto sjedinjeni u pradanom jedinstvu dvopolarnog ‘ja’-osjećaja.

Sa svakim daljim začinjanjem duhovni svjetovi u kojima se dalje začinje duhovni pojavni čovjek postaju sve ‘gušći’ i istovremeno siromašniji u prvobitnom ‘svjetlu’, ali uvijek ostaje tijesno jedinstvo ‘muškog i ženskog’ u zajedničkoj dvopolnoj pojavi. Dospijevajući u njegovo ‘najgušće’ očitovanje duhovne pojave – još vrlo slabo osvjetljeno prvobitnim svjetlom - duhovni čovjek po prvi put uči upoznavati područja tako daleka njegovom prvom začeću - svjetove fizičkih oblika. Ali tu se događa da ženski pol u njemu spopada novi osjećaj: strah. Strah od neobičnih snaga koje su do tada bile podčinjene ujedinjenom dvopolarnom duhovnom čovjeku, ali koje on sada vidi na djelu na novi način, njemu tako stran, da se više ne usudi njima upravljati i tako gubi svoju moć… Ali iza djelovanja njemu sada prividno zastrašujućih snaga opazio je novi svijet, sa živim bićima koja su sva poticala iz njegove vlastite snage u najvišoj duhovnoj pojavi – naime svijet fizički-čulno vidljivih oblika, pojava koje su se doživljavale fizički. Strah od snaga kojima više nije gospodario i privlačnost koja je proizlazila iz oblika fizičkog svijeta doveli su na kraju do toga da je ženski pol duhovnog pojavnog čovjeka samim činom volje probio zid koji ga je do tada dijelio od fizički-čulnog kozmosa. Snažno ga je nadvladalo znanje o novootkrivenoj mogućnosti, o nepoznatoj vrsti vlastitog iskustva sebe samoga i s čežnjom koja ga je u nutrini uzdrmala uslijedilo je napuštanje dotadašnjeg pojavnog oblika i sjedinjenje sa životinjom zemlje, kao kada se zrak munje prolomi iz oblaka da bi se sjedinio sa zemljom.

Bezbrojne ‘Zemlje’ postoje u kozmičkom prostoru, na kojima se duhovni čovjek na takav način mora doživljavati u životinjskom tijelu, fizičkom tijelu životinje, čije ostatke čovjek može naći na ovoj planeti iz doba kada ta životinja još nije u sebi nosila duhovnog čovjeka, iako je se naziva ‘pračovjekom’. -

Odcjepljenjem iz duhovnog pojavnog svijeta i novim povezivanjem s tijelom životinje dogodio se konačni ‘pad’ iz uzvišenog svjetlosnog zračenja. Duhovni čovjek koji je do tada bio ‘muškarac i žena’, ujedinjen u istom ‘ja’osjetu i sebe stalno dalje začinjući u daljim duhovnim svjetovima, sada je bio prepolovljen, jer u fizički pojavnom svijetu silom prilika se razdvajaju jedan od drugoga ‘muški’ i ‘ženski’ pol, jer taj svijet može postojati samo u stalnoj ‘napetosti’ koja nastaje uslijed razdvojenosti oba prvobitno dana pola. Prvo je ženski pol duhovnog pojavnog čovjeka uzrokovao ‘pad’ i poželio postojanje u životinjskom obliku, ali u duhovnim područjima ništa ne može postojati sa samo jednim, muškim ili ženskim polom, tako da je slijedio i ‘pad’ muškog pola. Životinjski oblik kojeg je ženski pol odmah našao u svom ‘padu’, ‘stvoren’ već u prijašnjem začinjanju od duhovnog čovjeka, prinudio je muški pol da i on za sebe poželi isti oblik.

„Kada su sinovi Božji vidjeli kćeri zemaljske kako su lijepe, uzeli su ih za žene.“

('Božje' kćeri su ovdje već postale kćeri zemaljske! Slijedili su ih Božji sinovi! --) Tako se nekako može na zemaljski način oslikati proces koji se vječno obnavlja, kojim se čovjek duhovnog pojavnog svijeta na kraju zarobio obličjem fizičkičulnog pojavnog svijeta.

Dogodio se najprije kao od ženskog pola željena promjena načina percepcije, koja je nekada sjedinjene polove odmah raspolovila i rastavila na jedan za sebe postojeći ženski pol i drugi, isto tako za sebe postojeći muški pol – u skladu sa spolnom podjelom zemaljske životinje koja se samo na taj način može održavati. Priča o raju navodi kako je 'Evu' zavela 'zmija' i da je ona potom zavela i 'Adama'. Iako ova priča možda nije došla do nas u njenom prvobitnom obliku, ipak još uvijek jasno pokazuje da iza nje stoji netko tko je poznavao proces koji se vječno odvija, prikazujući ga u vremenskoj priči, simbolički zastrtoj, kojom je ostavio predaju kasnijim generacijama ukoliko budu poznavale taj jezik i simbole. Tko zna čitati riječi tog mudraca on će i dalji slijed događaja za ‘muškarca’ i ‘ženu’ u zemaljskoj odvojenosti naći opisan riječima kojima je mudrac govorio kao ‘Gospod’ ‘Adamu’ i ‘Evi’, riječima u kojima se nalazi vrlo značajna razlika u mjeri raspodjele krivice kod posljedica pada. U svakom pojedinom slučaju, u procesu ‘pada’ koji se stalno iznova ponavlja, po svojoj prirodi pasivni, ženski pol je taj koji podliježe zbog straha ‘pragrijehu’ i podčinjava se privlačnoj snazi fizičkog svijeta. Ali ni u kom slučaju nije ni muški pol bez krivice, samo ‘žrtva’ njegove povezanosti sa ženskim polom! ‘Grijeh’ muškog pola je odustajanje od aktivnog otpora u dvopolarnom zajedničkom životu, kada je ženski pol obuzet strahom i privlačnošću. Tako se događa da oba pola mijenjaju svoje uloge, dolazi do duhovne perverzije pri kojoj ženski pol preuzima aktivno, a muški pasivno držanje, što 'pad' u fizički pojavni svijet čini neizbježnim.

Ali odlučujući ‘pragrijeh’ je pozitivni čin volje u ženskom polu. Stoga priča o ‘grešnom padu’ i 'prokletstvo' koje je snašlo čovječanstvo u 'ženi' proriče ženi u zemaljskom obliku tjelesne bolove, strah i nevolju, koji ne mogu mimoići fizičko životinjsko tijelo i stalnu borbu s varljivom ‘zmijom’ fizičkočulne perspektive.

A 'muškarcu' je sam već takav način perspektive obezvrijeđen njegovim prokletstvom. Njemu su samo obećani napor i muka s kojima je povezano postojanje u fizičkom obliku. Stoga dalje u priči postoje riječi ‘gospoda’ ‘ženi’ u čovjeku: ‘Bit ćeš podčinjena muškarcu i on će biti tvoj gospodar!’

Kako su često te riječi već bile zloupotrebljavane za potiskivanje ženske individualnosti na temelju ovdje iznijete tobožnje bezuvjetne vladavine muškarca u braku! Ali također ni svo ismijavanje ni gnjevno ruganje ne mogu izbrisati veliku istinu, koju je mudrac vjerovao da će dovoljno naglasiti ako je stavi kao zapovijest u usta ‘gospodu’ koji se obraća muškarcu i ženi. Ovdje se zaista radi o nečemu drugom nego što su zamišljali oni koji su u ovom blago prikrivenom očitovanju istine nastojali naći božansko opravdanje muške težnje za vladavinom muškarca nad ženom! Ovdje je pokazan put prema ponovnom ujedinjenju oba zemaljski razdvojena pola u području duha, koje se može ispuniti napuštanjem duhovne perverzije polova, koja je bila preduvjet ‘pada’! Ovdje se ukazuje na duhovni zakon koji se može poslužiti samo muškarcima na ovoj zemlji kada treba ljudske antene da bi prenio ‘radosnu vijest’ čovjeka vječnosti zemaljskim ljudima koji lutaju u ‘tami’ i da bi im doveo snage potrebne za njihov povratak u ‘svjetlo’! –

Još u sebi nose i muškarac i žena u ovom zemaljskom pojavnom svijetu posljednje tragove nekadašnje povezanosti polova.

U ženi ovoga svijeta još uvijek živi nešto kao ‘sjećanje’ da je nekada duhovno

svoje ‘ja’ nalazila u ‘muškarcu’ – u muškom polu, kao što i muškarac ove zemlje može u sebi naći isti trag nekadašnjeg sjedinjenja sa ‘ženom’ – s jednim ženskim polom… Svako duševno stremljenje za ujedinjenjem između muškarca i žene na ovoj zemlji temelji se samo na onome što na ovaj način u muškarcu još zna o ženi i što u ženi još zna o muškarcu. Čak ni velika moć seksualne privlačnosti koja počiva u životinjskoj tjelesnosti između pojedinaca različitog spola ne bi mogla djelovati u zemaljskom čovjeku, kada u ovom pogledu duševni otpori ne bi bili ‘isključeni’ do minimalnih ostataka, duševnim ‘sjećanjem’, posljednjim naslućivanjem nekadašnjeg polarnog jedinstva. -

Nikakvo duševno 'razumijevanje' između muškarca i žene u zemaljskom tijelu ne bi bilo moguće da nema onoga što u ženi i dalje djeluje iz nekadašnjeg jedinstva s muškarcem, i onoga što je u muškarcu još ostalo djelotvorno od nekada s njim sjedinjenog ženskog pola. --

Nisu svi ljudi duhovne pojavne forme ‘pali’ i podlegli 'raz-dvajanju' polova.

Od tih koji nisu razdvojeni, koji nisu pali i koji žive u duhovnom području Zemlje, uvijek proizlazi žarka, ljubavlju vođena volja za izbavljenjem, koja poznaje samo jedan cilj: pale u fizički čulni pojavni oblik voditi natrag u duhovno prastanje.

Ti neraspolovljeni su, i samo oni - koji sebi na zemlji od onih koji su se obavezali još prije rođenja stvaraju ‘probuđene’, one koje se naziva Majstorima kozmičkog znanja.

Oni sigurnim izborom biraju među zemaljskim ljudima muškarce u kojima duhovno ponovno prepoznaju ono što im se jednom obavezalo: one muškarce koji sada mogu postati njihovi ‘sinovi’ i ‘braća’ i usavršavaju ih u ‘zračeće’ svjetla vječnosti.

Ti nevidljivi, dvopolni duhovni pojavni oblici čovjeka, kao što sam već prije posvjedočio, žive ovdje u duhovnom području ove zemlje pod uzvišenim vodstvom, ispunjenim ljubavlju jednog od prazačetih duhovnih 'ljudi', jednog od onih najuzvišenijih koji uvijek ostaju u čistom duhu i nikada ne izražavaju volju dalje se začinjati, čak ni samo u duhovno pojavnim svjetovima.

Prema vječnom duhovnom zakonu samo je muški pol duhovnog čovjeka koji se ovdje na zemlji doživljava u životinjskom tijelu još u stanju stupiti svjesno u duhovno područje zemlje, u kome žive ‘neraspolovljeni’, kao pomoćnici zemaljskog čovjeka.

Zato nikada jedna zemaljska žena – utjelovljenje ženskog pola duhovnog čovjeka, ne bi mogla biti usavršena u duhovnog majstora kozmičke spoznaje i također je nemoguće da istinski Majstor putem duhovnog prijenosa ženu učini svojim ‘sinom’ u duhu, niti istinskim posvećenikom, jer svi ti oblici aktivne, u sebi zaokružene duhovnosti, potpuno oslobođene svake proizvoljnosti, traže aktivni duhovni pol zemaljskog čovjeka.

‘Žena’ sada, kao odvojeni pasivni, ženski pol duhovnog pojavnog čovjeka u njegovu zemaljskom postojanju snosi posljedicu njegova voljnog impulsa za utjelovljenjem u fizičkom svijetu, na temelju kojega je neophodno moralo uslijediti razdvajanje ‘muškog i ženskog’ pola. I zemaljski inkarnirani ženski pol duhovnog čovjeka može dakako tokom zemaljskog života biti ‘uzdignut’ u duhovno područje zemlje, ali samo na pasivni način, u skladu s njegovom prirodom, pri čemu žena ne može biti svjesna u tom području, što nikako ne isključuje primanje duhovnih utjecaja

preko muški polarnog djelovanja. Muškarcu na ovoj zemlji, kao inkarnaciji muškog duhovnog pola, ostaje pak njegova aktivna duhovna snaga i u životinjskom tijelu, iako se ona može samo u najrjeđim slučajevima - o kojima je bilo riječi, bilo u potpunosti, ili samo dijelom, osloboditi iz svog latentnog stanja. To je oslobođenje moguće, ali samo preko oslobađajućeg pomoćnika koji se nalazi nerazdvojen u duhovnom području zemlje i čije djelovanje onda muški polarni duh u sasvim probuđenoj, ili barem djelomično prijemčivoj svijesti može aktivno doživjeti. -

Ali i aktivni muški polarni duh usprkos njegovom prethodnom, od strane pomoćnika uzrokovanom potpunom, djelomičnom, ili samo privremenom ‘buđenju’, ni tada ne bi mogao svjesno doživjeti duhovni svijet bez uravnoteženja sa ženskim polaritetom, koji istupa iz visina neoblikovanog vječnog duha, iz prasvjetla, koje je muškarac i žena, kao jedan zrak ženske polarne prirode i stapa se s njegovim ‘ja’, pružajući mu neophodno duhovno upotpunjenje. Sumnjam da pjesnik koji je jednom napisao riječi: ‘Vječno nas žensko povlači prema gore’, nije znao o ovome procesu…

Ali i vječno muško može ženski polarni duh uzdići u duhovno područje, samo nije moguće da ženski pol u tom području postane svjesnim još za vrijeme zemaljskog utjelovljenja. Činom volje stremljenja u fizičko-čulni pojavni svijet i preokretom na taj način svoje duhovno date pasivne prirode u čistu aktivnost, ženski pol duhovnog čovjeka se sam lišio snage koja bi ga ponovno mogla osloboditi iz jednom željene perspektive doživljavanja. Snaga koja je paralizirana tim činom volje tijekom zemaljskog života se više ne može obnoviti.

Ali oni koji 'grade most' prema neraspolovljenima iz zemljinog duhovnog područja, kao Majstori kozmičke spoznaje žele i ženu i muškarca izbaviti iz ropstva na zemlji… Oni to mogu čim im najprije uspije zemaljskog čovjeka, bilo da se radi o ženi ili muškarcu, pokrenuti na to da svoje duševne snage nastoji sasvim ujediniti sa svojim duhovnim ‘ja’. Tek onda se živi Bog može ‘roditi’ u čovjeku zemlje. Tek onda će ponovno biti podignute ‘nebeske ljestve’, po kojima se ‘anđeli’ spuštaju i penju i koje sežu do vječnog prasvjetla iz kojega potječe duhovno u zemaljskom čovjeku.

Putevi koje ja pokazujem nisu zatvoreni ni za muškarca, ni za ženu. Ja samo govorim pored toga i o jednom putu koji je ponekada moguć nekom muškarcu, ali nikada ženi. Govorim o aktivnom, svjesnom stupanju u duhovno područje naše zemlje, još tijekom postojanja zemaljskog čovjeka, kao o postojećoj mogućnosti za muškarca, ali samo u najrjeđim slučajevima. Ženi, i to svakoj ženi na zemlji koja bilo da znajući, ili samo sluteći ide putem poput onih koje ja pokazujem, bit će dana snaga za vlastito svjesno uzdizanje u duhovni svijet nakon dobro iskorištenog zemaljskog života preko jednog od onih majstora koje je ‘vječno žensko’ već tijekom njihova zemaljskog života ‘povuklo naviše’ u duhovno područje zemlje i koji i nakon smrti njihova tijela ostaju blizu zemlji, kao donosioci pomoći. Uzvišeni put žene, koji nije samo put za ženu, na taj je način indirektni put, ali jednako kao i direktni put – koji je samo malobrojnim muškarcima moguć - vodi natrag do duhovnog sjedinjenja ‘muškarca’ i ‘žene’ i na taj način do samosvjesnog života u svjetovima duhovne pojavnosti koji se nalaze daleko iznad takozvane ‘druge strane’, na kojoj se svaki ljudski duh i bez ikakvog stremljenja nalazi odmah nakon smrti zemaljskog tijela, s one strane perspektive fizičkih, vanjskih čula.

Ali zemaljska žena će uzalud tragati da nađe ovdje na zemlji majstora kozmičke spoznaje koji bi joj mogao otvoriti ulaz u svijet duha već za vrijeme zemaljskog života.

I one svete žene koje su nekoć služile Majstora kojeg spominju Evanđelja, tek su nakon dovršenog zemaljskog života našle u njemu pomoćnika koji im je mogao otvoriti područje duha, nakon što je i on sam napustio zemaljsko tijelo. Prije ga nisu mogle ‘prepoznati’ i smatrale su ga ‘vrtlarom’ zemaljskog vrta… Bile su teške riječi koje je ovaj Majstor kozmičke spoznaje rekao i svojoj majci: ‘Ženo, što ja imam s tobom?!’ --Ali te su riječi izgovorene od zemaljske pojave svakog onog s duhom sjedinjenog, i važe za svaku ženu koja ovdje na zemlji u zemaljskoj pojavnosti traži pomoć, koju im onaj koji djeluje u području supstancijalnog duha može dati tek onda kada je i sam odložio zemaljsku odjeću. ‘Kada se uzdignem sa zemlje, sve ću privući sebi!’

Prazemaljski nagon ženske čežnje prečesto je traganje ženskih duša za svojim majstorom vodio na krive puteve, gdje ih je onda varljiva zabluda vodila do dramatičnog cijepanja vlastitih duševnih snaga, dajući im privid da su našle ‘majstora’, koji nije bio ništa drugo nego proizvod bujne, plastične fantazije… Prečesto je ‘žena’ zemlje zapravo čeznula za zemaljskim ‘muškarcem’, samo pobožno vjerujući da teži suprotnom polu u vječnom duhu, bilo da ga je nazivala ‘Krišnom’ ili ‘Isusom’. Da li se onda radilo o zagrljaju ‘ljubavnika duše’ u najusrdnijem žaru pobožnosti, ili o suosjećanju i proživljavanju patnje zamišljenog lika, uvijek je bila u pitanju samo grozničava zabluda uzrokovana duševnom rascijepljenošću, koliko god se ta zabluda očitovala na dirljiv i uzvišen način, koliko kod bio potresan i fizički doživljaj, u tom su ganuću često pokrenute snage nevidljivog dijela fizičkog svijeta od kojih bi čovjek uistinu s užasom pobjegao, kada bi znao za njihovo djelovanje i njihovu prirodu. --

Tek kada zemaljska žena ponovno bude slobodna od zemaljskog tijela koje je jednom htjela, nakon zemaljskog života koji je bio usmjeren na kasnije postizanje postojanja u duhu, u duhovnom obličju i s potpuno sjedinjenim duševnim snagama, ispunjena svojim ‘živim’ Bogom - tek tada smije očekivati da joj se može približiti majstor u duhovnom obličju, koji će joj nadoknaditi što je kao ženski duhovni pol morala nekoć ostaviti, jer je došlo do paraliziranja snaga uslijed obrta originalnog smjera stremljenja… Onda će sa sigurnošću moći naći svoj duhovni suprotni pol s kojim je jednom bila sjedinjena i sada ponovno s njim biti vječno sjedinjena, predstavljajući ‘savršenog’ duhovnog čovjeka, svjesno sebe osjećajući u svom ‘ja’, ali istovremeno u istom ‘ja’ osjećajući i svoj muški, suprotni pol duhovnog čovjeka. Isto vrijedi i za muškarca, osim ako preko svog 'duševnog stabla porijekla', duševnih snaga iz pradavnog doba, koje su se na temelju izraza njegove duhovne volje da pomaže zračećima u prasvjetlu u njemu ujedinile, tako da ih on još od rođenja nosi u sebi ujedinjenje i može biti usavršen za majstora kozmičke spoznaje, ili ako nije bar na zemlji došao do probuđenja, tako da je nekom majstoru moguće prihvatiti ga kao duhovnog ‘sina’ i posvetiti ga preko prijenosa duhovne sposobnosti doživljavanja. Ali i onom koji je rođen kao majstor, ili koji je prihvaćen kao ‘sin’, pružena duhovna mogućnost samo onda zaista koristiti kada vjerno i bez kolebanja stalno ispunjava što mu je naloženo od onih koji ga duhovno podučavaju. Duhovna hijerarhija ne poznaje samovolju! ‘Muškarac i ‘žena’ dok žive utjelovljeni u tijelu zemaljske životinje ovdje na zemlji, stoje uvijek točno na onom mjestu koje su sposobni zauzeti i svakom zemaljskom čovjeku biva dodijeljeno samo ono za što se sam duhovno osposobio.

Ako bih ovdje pak htio govoriti o ‘putu žene’, moram ženi u zemaljskoj pojavnosti reći još o jednoj različitosti njenog puta, i na onom dijelu koji je jednako prohodan i muškarcu i ženi.

Muškarac koji stupi na put bez sumnje će prije stići do cilja ako njegovo držanje ostaje aktivno, uvijek 'posežući' za ciljem koji želi doseći. Ali ženi umjesto toga preporučujem više stav vjerujuće čežnje, držanje koje teži cilju, ali ne 'poseže' za njim, nego više dopušta pasivno vođenje do njega.

Ovaj savjet potiče iz prastarog iskustvenog znanja i njegovo slijeđenje, ako ga se ispravno shvati, može muškarcu, kao i ženi veoma olakšati dosezanje cilja…

'Put žene' kao i muškarca je put povratka u prastanje duhovnog pojavnog svijeta, prije nego što je čovjek svoja duhovna čula uronio u fizička čula ‘životinje’ i tako ih onesposobio za opažanje duhovnog. Okretanjem svoje duhovno dane pasivne prirode u aktivno stremljenje ženski je pol sam oslabio svoju prvobitnu snagu, sam je se odrekao. Da bi je ponovno stekao potrebno je na temelju slobodne volje ponovo preuzeti pradanu prirodu stremljenja. U ženi, kao i u muškarcu ove zemlje 'živi' Bog se želi roditi, još ovdje, za vrijeme zemaljskog života! 'Put', koji sam u njegovim različitim oblicima opisao u prvoj od ove tri knjige - u ‘Knjizi o živom Bogu’, vrijedi za sve ljude ove zemlje, ‘muškarca’, kao i ‘ženu’ i ono što sam rekao o uzvišenom duhovnom vodstvu, o glasu vodiča, pomoći majstora koji djeluju u duhu, sve to jednako važi za 'ženu' i za 'muškarca'.

Ne treba misliti da se u mojim knjigama radi samo o mogućnostima razvoja posebno izabranih, o putu učenika i duhovnih posvećenika, ili majstora kozmičke spoznaje! Što sam samo izdaleka dao naznačiti o tim putevima, što moram i što sam morao, to je zato da se ne bi rađale sumnje.

Dovoljno često sam spominjao da taj odista veoma težak put većini nije prohodan i samo se onim muškarcima otvara koji su za njega rođeni… Na ovom mjestu morao sam govoriti još o mnogim stvarima koje se tiču istovremeno i muškarca i žene, jer se drugačije ne bi moglo pokazati koliko se put žene razlikuje od onog puta koji nije zajednički i koji je otvoren samo muškarcima koji su zračeći iz prasvjetla, ili pozvani učenici. Iako put žene ovdje na Zemlji ne može doseći one visine koje mogu muškarci koji su rođeni da postanu majstori najčistije spoznaje, i to već za zemaljskog života, put žene vodi na kraju istom cilju – budnom postojanju u pojavnom svijetu duha, novom rođenju duhovnog pojavnog čovjeka koji je muškarac i žena u najblagoslovljenijem jedinstvu i vječno nerazdvojan u zajedničkom dvopolnom ‘ja’-doživljaju. Sve duhovno koje je dostižno muškarcu jednom će preko muškarca biti opet dostižno i ženi. Onda će muški pol duhovnog čovjeka povući ženski za sobom, kao što je jednom ženski pol povukao muški prema fizički-čulnoj perspektivi doživljavanja…

Put muškarca

Možda će se činiti gotovo suvišnim nakon svega što sam rekao o ‘putu žene’ govoriti još posebno o ‘putu muškarca’.

U daleko najčešćim slučajevima put za muškarca i ženu nije bitno različit, usprkos svim duhovnim razlikama između polova. Samo način koračanja tim putem može biti drugačiji. Ako čovjek kao ‘muškarac’ vidi ispred sebe dio puta koji na zemlji inkarniranoj ženi nikada nije otvoren, tu se radi samo o onom najvišem dijelu puta, koji je samo malobrojnima pristupačan, onima koji su rođeni da mogu već za zemaljskog života sasvim svjesno djelovati u područjima duha. To je onaj posljednji, najviši dio puta tih malobrojnih, na kojima ih drugi ionako ne bi slijedili, bilo da se radi o muškarcima ili ženama, čak i kada bi im to bilo moguće dok još na zemlji žive. Najoholija drskost bi bila da se muškarac na ovoj zemlji samo zato što je ‘muškarac’ smatra u duhovnoj prednosti i da ženu kao duhovnu potenciju smatra manje vrijednom od sebe! Namjerno kažem ‘kao duhovnu potenciju’, jer govorim o vječnom duhu, ne o intelektu i sposobnosti mišljenja, koji su samo rezultati zemaljske kultivacije.

U duhu ne postoji različita vrijednost između muškog i ženskog pola!

Ženska pasivnost i muška aktivnost u duhovnom čovjeku od početka stoje u istoj moći i snazi! Malobrojni koji se za vrijeme svog zemaljskog života zaista nalaze u duhovnoj ‘prednosti’ u odnosu na zemaljski utjelovljen ženski pol duhovnog čovjeka, znaju u svako doba o svojoj uzvišenoj dužnosti svoju posebnu pomoć ponuditi ‘ženi’, jer budući da je impuls za fizičkom inkarnacijom od nje potekao, ona je

nakon ‘pada’ dospjela u teži položaj nego muškarac. Nitko od njih nije nikada manje vrednovao ženu od muškarca, niti ikada prezirao ženski pol čovjeka. Čak i ako je nekoć jedan teškim riječima htio jasno razlučiti svoj zemaljski odnos prema jednoj zemaljskoj ženi od njegove duhovne biti, to ipak svaki od spomenutih koji se nalaze u duhovnoj prednosti u odnosu na ostale muškarce, kao i žene, pokazuju da im je žena i u zemaljskom utjelovljenju uistinu vrijedna velikog strahopoštovanja… U duhu jednog od tih malobrojnih koji su dospjeli do usavršenja, od tog trenutka usavršenja živi ne samo muški pol duhovnog čovjeka, nego s njim sjedinjen, u zamjenu za njegov ženski pol s kojim će jednom ponovno biti spojen, ženski polarni zrak vječnog prasvjetla – ‘vječno-žensko’, koje tek muški čovjekov duh osposobljava da u budnoj svjesnosti ponovno stupi u duhovni pojavni svijet. Kako bi čovjek takve vrste, iako u svom zemaljskom životu vezanom za životinjsko utjelovljuje samo muški životinjsko-ljudski pol, ikada mogao smatrati ženski duh, koji je u njegovoj duhovnoj prirodi ujedinjen s njegovim muškim polarnim duhom u isto ‘ja’, manje vrijednim od duha muškarca?!

'Put muškarca' zahtijeva od muškarca koji njime ide od samog početka iskrenu i prakticiranu volju za razumijevanjem ženske prirode. Muškarac koji to propušta činiti nikada neće dosegnuti cilj koji bi inače mogao doseći… Žena, ukoliko je našla svoju pasivnu prirodu, daleko je sklonija voljno uvažavati mušku prirodu, čak često s divljenjem. Dok je aktivna priroda muškarca često sklona muškarca odvesti u veliku zabludu, tako da on u ženi više ne vidi samo ‘nešto drugo’ jednake vrijednosti, nego je smatra manje vrijednom. Tu se nalazi ne mala opasnost za neke muškarce koji bi inače htjeli ići ‘putem muškarca’!

Neki vjeruju da su na tom putu i da su već vrlo produhovljeni te da su stekli pravo u svojoj zamišljenoj uzvišenosti gledati na žene s visoka, dok se zapravo na taj način samo lišavaju mogućnosti da zaista dospiju do duha. Muškarac općenito, koji je jednom spoznao da je već od njegovih prvih koraka na duhovnom putu ono što ga povlači prema gore duhovno-žensko, koje zrači iz najviših duhovnih hijerarhija, do duhovnih pomoćnika zemaljskih ljudi da bi ga doseglo – siguran je od opasnosti da se kao muškarac smatra vrjednijim od žene…

On će ženi priznati što je žensko, a muškarcu što je muško, znajući da čovjek duhovnog pojavnog svijeta može nastati u trajnoj potpunosti samo kada se muško i žensko ponovno ujedine u jednom duhovnom biću, u kojem on od tada doživljava sebe i svoj suprotni pol u vlastitom ‘ja’.

Sjedinjeni falus i yoni, još u staro doba su stanovnicima Indije pokazivali tu istinu u simbolu, dok je falus ili lingam sâ m, kao korespondentni tjelesni organ muškarca, simbolizirao onu snagu koja iz muškarca koji je rođen za to, stvara posvećenika i majstora kozmičke spoznaje… I spaljivanje udovica u staroj Indiji, koje je prvobitno bilo samo ispunjavanje volje udovice, na temelju njenog religioznog uvjerenja, može se razumjeti kao tužni pad nekadašnjeg osjećaja za duhovnu istinu, u sve iskrivljenije oblike. Ono što se trebalo razumjeti čisto duhovno, čovjek je prenosio u krajnje vanjsko, jer to je sudbina svake istine koja dođe na zemlju, da samo kratko vrijeme može svijetliti u svojoj čistoći i biti shvaćena samo od malobrojnih u nepomućenoj jasnoći, a potom postaje ‘opće dobro’ u - i suviše zemaljskom iskrivljenju.

Da bi žena kroz muškarca i muškarac preko žene bili uistinu ‘iscijeljeni’, oboje moraju - muškarac kao i žena - put prema duhu tražiti u duševnom razumijevanju, ujedinjene volje, kako su jednom zajedno izgubili uzvišeni duhovni pojavni svijet.

Teško da će se moći dovesti u pitanje da će u ostvarenom duševnom zajedništvu, u težnji za duhom, poneki zrak svjetla morati pasti i na neki problem vanjskog života, koji je do tada teško opterećivao muškarca i ženu i činio im se nerješivim.

Onda na cilju, koji je dosežan već ovdje na zemlji svima koji ga iskreno i ustrajno žele doseći – sa ‘živim’ Bogom u vlastitom srcu - muškarac i žena će na kraju biti povučeni od najplemenitijih snaga koje uvijek struje preko onih malobrojnih kojima se služi božanska ljubav da povede naviše sve što čezne za svjetlom i oslobođenjem iz kaosa noći besciljne volje. Sigurnije nego što to učenje preko riječi i pisma ikada može, svaki iskreni tragatelj će biti vođen jasnim svjetlom prvobitnih svjetova - u koje od svih koji žive na zemlji samo majstori kozmičke spoznaje svjesno, znajući i djelujući iz tog znanja, mogu stupiti još za vrijeme njihovih zemaljskih dana. Jednom izbavljeni iz zemaljske vezanosti, ‘muškarac’ i ‘žena’ u potpunom očuvanju svoje individualne prirode, u izraženoj polarnoj različitosti, kao dva u sebi zatvorena duhovna bića, ipak bivaju ujedinjeni u jednom jedinom ‘ja’, jer se u novo-rođenim duhovnim ljudima oba odvojena ‘ja’ bez ostatka ‘pokrivaju’ i svako pojedinačno ‘ja’ istovremeno osjeća ‘ja’ suprotnog pola u sebi - kao sebe. Što je bilo raz-dvojeno u dvoje, sada postoji u trećem, kao ponovno sjedinjenom duhovnom biću koje se sastoji iz 'muškarca' i 'žene' u jedinstvu i koje ostaje do u svu vječnost. ---

Da bi mogli donijeti pomoć i vodstvo - da taj cilj svaki muškarac i svaka žena jednom dosegnu nakon svojih zemaljskih dana, da bi mogli učiti kako koristiti ovo postojanje, kako izbjeći rasipanje snage i stranputice, majstori ljubavi, majstori kozmičke spoznaje se rađaju u zemaljskom životu. Nije posjedovanje zemaljskih sposobnosti to što te malobrojne čini sposobnima da služe ljudima kao pomoćnici! Ne čine ih ‘talenti’ niti ‘znanje’ onim što jesu!

Nije zemaljski široki pogled ono što im daje uvid u duhovno zbivanje! Sva je njihova ‘spoznaja’ prožimanje ljubavlju! Svo je njihovo 'znanje' sigurnost iz duhovnog postojanja! –

Samo oni mogu ići onim ‘putem muškarca’ koji vodi u budno svjesno djelovanje u svijetu supstancijalnog, čistog duha i samo iz tog područja duha dolazi pomoć koju ‘zračeći’ u prasvjetlu mogu ponuditi drugim ljudima.

Brak

Jedno je seksualno zajedništvo između muškarca i žene na ovoj zemlji, a drugo je brak. Tko je spoznao kakav misterij okružuje muškarca i ženu, misterij koji seže do najunutrašnjijih područja čistog duha, uzdižući se prema samom prasvjetlu, njemu će biti svet 'brak' koji povezuje jednog muškarca s jednom ženom, za života na zemlji. Blago onima koji već u ovom zemaljskom životu u braku nađu svoj vlastiti vječni suprotni pol, suprotni pol s kojim će jednom biti povezani u jedinstveno biće u duhu, u vječnom jedinstvu, jer su s njim bili sjedinjeni i prije razdvajanja! Mnogi uživaju takvu sreću, a da i ne znaju za nju, ali to je uvijek naročita ‘sreća’, jer putevi razdvojenih polova nisu nikako u nekom paralelnom tijeku da bi se prečesto mogli ponovno pronaći ovdje na zemlji. U velikom broju brakova susreću se polovi koji ne potječu iz istog bića. Ali ako su se jednom za ovaj zemaljski život slobodnom voljom povezali, oba dijela nose kozmičku obavezu da svoju povezanost promatraju na takav način kao da su od vječnosti bili povezani i da će za vječnost ponovo biti povezani u jedno duhovno biće. -Ovdje na zemlji, samo duhovno potpuno ‘probuđeni’ mogu znati sa sigurnošću da li je njihov zemaljski suprotni pol istovremeno i njihov vlastiti vječni suprotni pol. U kompleksnoj zemaljskoj varljivosti obmane posvuda vrebaju. Neki koji bi se nakon mojih riječi mogli smatrati onima koji su se ‘ponovno našli’ ipak to neće biti, a neki koje bi njihove zemaljski stečene različitosti u mišljenju i osjećanju mogle zavesti da se osjećaju jedno drugom strani, ipak mogu činiti nekada razdvojene polove jednog duhovnog čovjeka…

Tko bi se tu, ako ne pripada ‘probuđenima’ u duhu, usudio olako zaključivati?! -

Stoga najviša kozmička obaveza traži u svim slučajevima slobodnog izbora zajedništva da se postupa kao da su oba pola sigurna da su vodili jedan jedinstveni život u duhu i da će ponovno za vječnost voditi taj duhovni život u jedinstvu. Svaka povezanost muškarca i žene je neprimjerena, ako ne postoji svjesna namjera da se tako postupa. ‘Što činite najmanjem od moje braće, to činite meni!’, tako je jednom rekao Majstor o kojem govore svete knjige. Na isti način se može reći i - što god činio svom muškom, ili ženskom suprotnom polu, ovdje u bračnoj zajednici zemaljskog života, to činiš i sebi samom i u svakom slučaju svom duhovnom, vlastitom suprotnom polu, bilo da si ga zaista našao već na zemlji, ili ne! Ti si sâm taj koji sebe duhovno oblikuješ u zajedničkom životu braka na zemlji i što ti to oblikovanje sebe samoga potpunije uspijeva u skladu s uzvišenim zakonima koje zahtijeva tvoj vječni život u jedinstvu dvopolarnog duhovnog bića, to ćeš prije svoj nemirni način razdvojenog života moći zamijeniti ujedinjenjem, koje će ti vječno iznova pružati tvoj suprotni pol u kojem ćeš ponovno ti sâm sebe nalaziti. Ni jedan napor, strpljenje ni samosvladavanje koje si učinio u svom braku nisu uzaludni, jer sve što na taj način zadobiješ, zadobio si za svu vječnost.

U zemaljskom životu ljudi uvijek i svuda nastupaju jedni za druge. Tvoje držanje prema bližnjima će neumoljivo pokazati posljedice i one će biti u skladu s tvojim djelovanjem. Ako si ikada nanio štetu nekom čovjeku, nikakvim lukavstvom, niti oprezom nećeš moći spriječiti da i ti sretneš istu nevolju, svejedno da li će je prouzročiti onaj čovjek kojem si ti učinio nažao, ili će to umjesto njega učiniti netko drugi; svejedno da li će nevolja biti u istom obliku, ili će te snaći u nekom drugom obliku.

Ali uvijek će se raditi o istom stupnju zla koji si ti nekome počinio. Onaj koji će ga tebi vratiti samo nastupa umjesto onoga koji je bio pogođen tvojim djelovanjem, čak i ako ti je taj već odavno od srca oprostio i nikada ne bi bio u stanju sâm ti uzvratiti zlo… Oproštaj možeš naći, ali nikada ne možeš izbjeći vlastitoj ‘karmi’, odnosno posljedicama vlastitog djelovanja. -Možda ćeš trijumfirati, jer te posljedice neće snaći brzo, ali nemoj se prerano radovati! Čak i ako trebaju proći desetljeća, jednom ćeš sâm iskusiti ono što si prouzročio da drugi dožive! I ako ne dođe do naplate u vremenu tvog zemaljskog života, onda ćeš to morati doživjeti jednom u drugom obliku postojanja, na isti način, jer tu nema izuzetaka. --

Isto što je ovdje rečeno o zlu koje si nanio drugima važi i za dobro, za svaki makar i skriveni čin ljubavi, kojim si obradovao druge. Posljedice se ne mogu izbjeći i ti ne moraš poznavati sada ljude koji će jednom biti instrumenti njihova ispunjenja… Prije ili kasnije netko će stupiti u tvoj život, ni sam ne znajući da svojim djelovanjem samo očituje posljedice prouzročene tvojim djelovanjem, kako u dobru, tako i u zlu. Na isti način ćeš i svojim ponašanjem prema tvom zemaljskom suprotnom polu, s kojim si se svojom voljom povezao u braku, za ovaj život na zemlji, sam sebi stvarati uzroke za kasnije očitovanje njihovih posljedica. Tu ćeš konačne posljedice općenito osjetiti tek onda kada odbaciš odjeću zemlje, kada budeš stremio u duhovnom obličju svjetlosnoj uzvišenosti vječnog jedinstva s tvojim drugim duhovnim polom, koji je nekoć od tebe odijeljen - bilo da je on već ovdje na zemlji bio povezan s tobom u braku, ili da te je neki drugi ljudski duh ovdje na zemlji pratio kroz zemaljsko postojanje. --

I ako ti je za svu tvoju dobrotu ovdje u tvom braku bilo uzvraćano samo zlom, ako sva tvoja dobra volja nikada nije nailazila na razumijevanje, ipak nisi prevaren, jer samo je do tebe kakvu ‘karmu’ sebi stvaraš i tvoj ti zemaljski pol ne može oduzetu ni jednu jotu od onoga što si sâm stvorio u vlastitom oblikovanju. Svo dobro koje mu ti učiniš, učinio si svom vlastitom vječnom suprotnom polu, s kojim ćeš vječno sjedinjen, voditi jedan jedinstveni duhovni život, bilo da je čovjek s kojim si u braku povezan ovdje na zemlji upravo taj suprotni pol tvog duhovnog bića, ili si povezan s duhovnim u njemu, koje će tek nakon tisuća godina moći naći svoj vlastiti suprotni pol u duhovnom postojanju. – ‘Brak’ u najvišem smislu je samo priprema razdvojenih pojedinačnih polova za dvopolni život ujedinjenog ljudskog duha – koji je ‘muškarac i žena’ u svoj vječnosti.

Najviši stupanj duhovnog života, koji je moguć ljudima ovdje na zemlji nećeš doseći izbjegavanjem teškoća pripreme, nego njihovim svladavanjem.

Samo blago i oprezno bih na ovom mjestu rekao nešto o misteriju koji obavija oba pola, muškarca i ženu, i u njihovu životinjskom obličju, u fizičkom sjedinjenju. Ono što može biti požuda čula i primitivno spajanje dvije ljudske životinje, to može istovremeno biti i ‘ključem’ koji otvara najtajnija vrata duše i dopušta stupanje u najsvetije svetište… Kao što vatra daje svjetlo i toplinu, ali može i uništiti kuću i svo imanje, tako i snage čulne požude mogu biti krilati konji pobjedničkih kola duha, ako njima upravlja onaj koji zna upravljati, ali se isto tako mogu i preobraziti u destruktivne demone. Sjedinjenje fizičkih polova samo ukoliko se odvija u najvišoj duhovnoj ljubavi može voditi oslobođenju uzvišenih duhovnih snaga koje drijemaju u pojavi zemaljskog tijela čovjekova bića. --

Onda se u takvom sjedinjenju može dogoditi ‘čudo’, koje uvijek iznova dodiruje najvišu duhovnost i oni koji ga doživljavaju bivaju skupa svjesni sebe u sferama duhovnog postojanja, koje ne može naslutiti nikakva pjesnička fantazija. --Nije mi dozvoljeno ništa više reći o ovim stvarima. Tko je zreo ići ovim najsvetijim od svih zemaljskih puteva bez opasnosti, tome će i kratko ukazivanje biti dovoljno za dosezanje uzvišenog cilja božanskog rasvjetljavanja. Neka se svako tko ovo čita preispita da li je dovoljno spreman čista srca stupiti u najsvetije područje hrama vidljivog kozmosa, jer nigdje oni koji ‘skrnave hram’ nisu tako strašno i jezivo kažnjeni kao ovdje! ---

Brak je ujedinjenje dva duha i dva tijela, ali u svom tjelesnom postojanju muškarac i žena posjeduju duhovnu snagu na kojoj bi im i sami ‘bogovi’ mogli zavidjeti. ---

Jednom trebaš postati ‘cjelinom’ sjedinjen s drugom ‘cjelinom’, dok si sada još samo ‘dio’! Da bi se preobrazio u ‘cjelinu’ može ti uvelike pomoći magijska moć braka ako je naučiš koristiti!…

Brak svakako stremi i djetetu, ali dijete nikako nije najviše ispunjenje smisla braka! Ne čini vašu tjelesnu zajednicu brakom to što možete začinjati i rađati djecu!

Brak postoji samo tamo gdje u zemaljskom dva razdvojena suprotna pola iz duhovnog pojavnog svijeta ponovno streme dvopolarnom jedinstvu.

Doduše, dijete kojemu postojanje daruje jedan istinski brak u njemu nalazi istovremeno najveću sigurnost, ali sigurno da nije jedini smisao braka u tome da se budućoj generaciji pruži život, tijelo, hrana i obrazovanje. Prije svega drugoga iz braka treba izrasti podrška onima koji su se u njemu ujedinili! Neka vaš brak bude sklopljen zbog vas – a dijete neka vam bude vjerovnik vašeg duga budućnosti!

Dijete

Stalno se na zemlji rađaju ljudi, a ipak čovjek i danas kao i nekada davno, tu jednako stoji pred misterijem… Doduše, čovjek ne dolazi na ovaj svijet drugačije nego životinja, izlazeći iz majčina tijela, koje mu je pripremilo njegovo zemaljsko tijelo. Ali i najtupljem osjećaju može biti potresan trenutak kada stoji pred vječno novim čudom kada vidi da je jedno biće njegove vrste ugledalo svjetlo i kada čuje njegov prvi krik. Vrlo brzo se to novo očituje kao vlastita svijest i u čudu čovjek zapaža jednu novu volju, koja iako je prividno iz njega proizašla, ipak samo sebe hoće, koliko god se ludim činila sredstva koja upotrebljava da bi se sprovela i očitovala u okolini. -Na kraju čovjek mora spoznati da su jedina ispravna sredstva, ona koja snagama kojima ovladava novo živo biće, uvijek služe u potpunom skladu. Svaka nova godina života donosi nova očitovanja te volje, nove načine njenog očitovanja, i na kraju pred nama stoji čovjek poput nas, koji nam pokazuje da zna gospodariti i duhovnim snagama kojima smo mi to uvijek uzalud pokušavali… Čudo se ne završava kada čovjek jednom jasno pred sviješću osvijetli neku od karika tog lanca i svaki novi ciklus rođenog stvara novo čudo, pred kojim onda čovjek često stoji zbunjen, jer ne može odgonetnuti, što se tu u dobrom, kao i u lošem, zapravo događa. --Ni ti nikada nećeš moći odgonetnuti zagonetku koja ti se postavlja iz dječjih očiju, ako ne spoznaš jasno da te tu susreće nešto potpuno novo. ---

Ti suviše tražiš sebe u svom djetetu i prečesto se daš zavesti tjelesnom sličnošću koju vide tvoje oči te vidiš sebe i svoju vrstu u nekim talentima, ili manama djeteta i sklon si sve to prenijeti na duhovno biće koje ti je povjereno u tvom djetetu.

Iako zemaljska odjeća u kojoj srećeš svoje dijete jest izgrađena od tvoje krvi i tvojih stanica i ti mu na taj način tjelesno prenosiš nasljeđe stoljeća. S tim tvoje dijete prima neke snage ove zemlje koje ti nazivaš ‘duhovnim’, jer još nisi svjestan kakvu puninu duboko tajanstvenih snaga krije tijelo ove zemlje i samo te snage su jedini nosioci osobina koje te uvijek zavode da prepoznaješ sebe u svom djetetu. --U tom zemaljskom tijelu i na njegovim nedokučivim snagama, kao da uči svirati na harfi, živi nešto što nije od ove zemlje… To ‘nešto’ gleda te iz očiju tvoga djeteta i traži to isto ‘nešto’ koje je možda postalo gospodarem tvom tijelu, ali je uglavnom češće nadvladano i zarobljeno snagama tijela. -To ‘nešto’ je čovjek čistog duha, koji se ovdje na zemlji ujedinio s ljudskom životinjom, jednom od najgušćih oblika njegove pojave i na zemlji može naći ‘izbavljenje’ samo kada nadvlada ‘životinju’. -A to nije nasljeđe koje dijete tebi duguje, koliko god ti dugovao naslijeđeno oblikovanje njegovih moždanih vijuga! On potiče iz istih visokih područja, kao i duhovni čovjek u tebi, kojeg ti možda još nikada nisi osjetio kao sebe, možda si ga tako potisnuo svojim tjelesnim snagama da više ni ne osjećaš trag njegova postojanja i sebe samo osjećaš kao one fine tjelesne snage koje su kod većine zemaljskih ljudi zauzele mjesto njihove duhovne svijesti. Kroz oči tvoga djeteta on te istraživački gleda u lice, iako dječje oči još nisu postale popuno ovladano oruđe duha i traži da li može naći nešto od njegove vrste, ovdje na zemlji nezarobljeno… Ti imaš svaki razlog osjećati strahopoštovanje pred tvojim djetetom, dok god duhovni čovjek u tebi nije sasvim postao gospodar i majstor tvojih finijih tjelesnih snaga, jer iz očiju tvoga djeteta još uvijek te gleda ono prvobitno. Sada je njegova sudbina u tvojim rukama. --Skoro da je samo do tebe da li će taj duhovni čovjek koji nikada prije nije živio na ovoj zemlji (osim ako se ne radi o iznimnim i rijetkim slučajevima koji su

spomenuti na drugim mjestima) i koji nikada više neće doći, jer duhovni čovjek u svakom novom čovjeku stupa u postojanje na jedinstven način i sada u tvom djetetu može naučiti slobodno vladati onim što si mu ti dao kao tjelesno nasljeđe. Ako si ti sada toliko zaluđen da u svome djetetu vidiš samo sebe i svoje, teško ćeš otežati zadaću novom duhovnom čovjeku koji ti se povjerio i koji treba naučiti svime ovladati i postati gospodarem… Nikada nemaš pravo pred kozmičkim zakonima činiti od svog djeteta svoje ogledalo, jer najsvetije i najuzvišenije što se pojavljuje u tom biću, za nebo našuje sve visine koje si mu ti dao kao nasljeđe…

Oboje tek biva povezano duševnim snagama iz daleke prošlosti, koje nisu došle do svog konačnog razvoja i sada u tvom djetetu žele naći dovršenje! --Ni te snage nisi ti dao djetetu. Ljude koji su u tom smislu ‘preci’ tvom djetetu, tek ćeš moći ugledati kada je duhovni čovjek u tebi već toliko na snazi da je s tobom postao svjesno identičan i uči te vidjeti što oči ove zemlje ne mogu vidjeti. -Nemaš pravo duševne snage djeteta koje u sebi nose velike darove ubrajati u tvoje krvno nasljeđe! Nemaš pravo duševne snage tvoga djeteta potiskivati niti ih ograničavati, u slučajevima kada one ne odgovaraju tvojim željama! Prava koje su ti dana od kozmičkih zakona spram tvoga djeteta su vrlo ograničena. Imaš samo prava jednog domaćina kojem plemeniti gost ukazuje poštovanje povjeravajući se njegovoj zaštiti, pri čemu je gost u položaju koji mu ne omogućuje da se sam može zaštititi. Svaki ‘odgoj’ tvoga djeteta mora proizlaziti iz tog uvida, inače u dobroj namjeri činiš loše, vjerujući da radiš najbolje! Povjeren ti je duhovni čovjek kojem ti možeš samo pripremiti tijelo kao stan koji će mu služiti na zemlji.

On je svoje blago donio sa sobom i ne uzima ništa od tebe. -Što od tebe očekuje samo je to da mu daš zaštitu i hranu i da mu pomogneš da u kući koju si mu dao stvori slugu koji mu je potreban da bi tu na zemlji vježbao svoje gospodarenje. --Dobro mi je poznato da će ove riječi biti neugodne onima koji misle da imaju 'pravo na odlučivanje o životu i smrti' svoga djeteta. I oni koji se bave odgojem puni gnjeva bi mogli ostaviti ovu knjigu. Neka znaju da mi je poznato da svako dijete koje oni trebaju odgajati i podučavati je već često pokvareno roditeljskim ‘odgojem’. Ovdje u prvom redu govorim samo onima koji su djetetu dali krv i život i govorim o djetetu koje nije već zbog krivog shvaćanja prava roditelja uskraćeno za svoje pra-dano pravo i koje još ne primjenjuje osvetu, koju neizostavno svako dijete mora kao obranu primjenjivati čim krivicom roditelja duhovni čovjek u njemu biva pritiješnjen i njegove duševne snage podjarmljene krvnim nasljeđem.

Tvoje dijete ti može biti mudri učitelj, ako znaš uvijek obraćati pažnju na to kako se u njemu čisti duhovni čovjek želi probiti kroz sve tjelesne ovoje koje si mu ti dao. Tvoje dijete nadalje može biti daleko starije od tebe, preko onih duševnih snaga iz pradavnog vremena koje se u njemu ponovno ujedinjuju i koje žele u nekom duhovnom čovjeku dospjeti u trajno sjedinjenje. Ne možeš očekivati da te tvoje dijete poštuje, ako je daleko iznad tebe… Nemoj vjerovati da možeš nekažnjeno zarobljavati duhovno u tvom djetetu, samo zato što ono kao čovjek još ne zna o sebi i svojoj vrijednosti! U tvome djetetu se nalazi nešto čemu ništa ne ostaje skriveno! -Mnogo oštrije nego što bi možda htio vjerovati svaki pogled i svaka riječ ostaju kod njega trajno zapisani i ako se dijete izvana možda mora pokoravati tvojoj volji, čim tvoja prisila nije samo zaštita, bit ćeš na kraju poražen.

Veća snaga tvojih ruku ne daje ti pravo da biće, kojem si samo posredovao život tijela u od tebe određenom obliku, silom odvlačiš s njegova puta i prisiljavaš ga na put po tvojoj volji. --Zakon duha će se u svojoj neumoljivoj pravednosti uvijek na kraju znati očitovati. --

Ako si se ogriješio nećeš se smjeti onda čuditi, kada se tvoja krivica jednom očituje na gorak način. -

Što se pažljivije odnosiš prema božanskoj iskri koja ti je povjerena u tvom djetetu, to ćeš više i u sebi opet osjećati božansku iskru i možda je uz pomoć tvog djeteta zaista naučiti naći. Onda ćeš osjetiti što je božansko jednom podrazumijevalo u često ponavljanim riječima, da svatko mora postati poput ‘djeteta’, ako želi naći ‘kraljevstvo nebesko’ u sebi. ---

Neće ti tvoje dijete biti jednom zahvalno na onome što si mu dao od ‘odgoja’, novca i znanja, nego ćeš zahvalnost steći samo ako si mu dopustio da postane čovjekom koji se u njemu želio očitovati u svojoj duhovnoj prirodi. Često se u istoj roditeljskoj kući s više djece, svi jednako vrednuju samo zato što su prema krvnom nasljeđu braća i sestre, dok onaj tko može ‘vidjeti’ duhovnim očima, često može vidjeti postojanje većih razlika nego među pripadnicima potpuno različitih rasa. -Ne samo da je očitovanje duhovnog čovjeka jedinstveno i drugačije u svakom drugom djetetu ove zemlje, nego i duševne snage koje se oko tog duhovnog središta kristaliziraju, poput kristala, tvore uvijek potpuno nove oblike i ponekad su već oblikovane kroz mnoge generacije ljudi. ---

U jednom djetetu mogu djelovati duševne snage koje je svojevremeno formirao voljni impuls nekog čovjeka dalekih područja… U drugom djetetu su možda djelatne duševne snage koje svoje ishodište duguju nekom čovjeku koji je život ove zemlje živio kada ni temelji piramida još nisu bili položeni… A opet duševne snage nekog drugog djeteta su možda oblikovane od čovjeka koji se možda nevoljno morao odvojiti od života, ili je umro kao mučenik zbog svojih uvjerenja… U kući nekog siromaha može biti rođeno dijete čije su duševne snage nekada bile na nekom tronu, a u djetetu bogataša mogu težiti razvoju duševne snage koje je nekoć oblikovao impuls nekog beskućnika… I djeca istog roditeljskog para mogu nositi u sebi sve te komplekse oblika koje se oblikuju iz duševnih snaga uslijed impulsa davno zaboravljenih generacija, u svim zamislivim nijansama…

Tvoja će zadaća biti da oblike duševnih snaga koje osjećaš da potiču iz loših impulsa ne sprječavaš u njihovu djelovanju ‘strogim odgojem’ i vanjskom silom, jer što bi na taj način postigao bila bi samo obmana, čak i kada bi tvoje dijete kasnije došlo izvana u bolji položaj i zaboravilo to što i dalje nosi u sebi. -Tvoja će zadaća biti da te snage usmjeravaš tako da one već u ranoj mladosti nađu svoje očitovanje kojem teže, ali da budu usmjerene na takve ciljeve koji nikada neće moći nanijeti štetu ni tvome djetetu, ni drugima. Poneka ‘sramota familije’ bi se dala izbjeći da se čovjek potrudio čim je primijetio prve znake koji nisu obećavali dobro, s mudrim strpljenjem ‘skrenuti’ duševne snage koje nisu bile blagotvorne na puteve koji su i dalje u skladu s tim snagama, ali ipak nisu loši. Ovisi od pojedinačnih slučajeva i trezveno se s pažnjom uvijek mora odlučiti koja vrsta ‘skretanja’ je moguća. Samo neka se čovjek ne zavarava!

Neki nagon nije uništen samo zato što se ne usudi izraziti zbog straha od kazne! -Također nije cilj uništiti nepoželjne duševne snage, jer svaka duševna snaga je po sebi dobra i može biti vođena na ispravan kolosijek i voditi do najvišeg blagoslova i ljudskog usavršenja. ---

Ovdje sam govorio samo o onim oblicima duševnih snaga koji su jednom stupili u svijet djelovanja putem nižih impulsa. Ali tebi se možda mogu učiniti nepoželjnim i oni oblici duševnih snaga koje svoje oblikovanje duguju impulsu koji je živio u uzvišenoj duši, dalekoj svakom zlu, samo zato što su oni strani tvojim duševnim snagama i neprijateljski impulsima koji su našli svoje oblikovanje u tebi. Ti bi htio vidjeti da se u tvom djetetu očituju oni oblici duševnih snaga koje ti sâm stvaraš, a nalaziš da nešto sasvim drugo živi i djeluje u tom djetetu. Ondje se od tebe, ako ne želiš počiniti zločin prema duši tvoga djeteta, traži plemenito i mudro odstupanje, čak i ako ti je to izrazito teško.

Ti si možda već dugo godina sanjao šarene snove i sve unaprijed odredio što će jednom ‘postati’ od tvog djeteta? I sada vidiš sve te snove uništene, jer je priroda tvog djeteta sasvim drugačija. Tu će se morati pokazati da li je ljubav koju osjećaš prema svom djetetu zaista ljubav prema njemu samom, tom novom, posebnom čovjeku, koji uči živjeti svoj život na zemlji, ili u nesvjesnom zasljepljenju nikada nisi vidio svoje dijete, nego sebe samog… Teško ti može pasti ta odluka, ali ako želiš postupati mudro i prema vječnim kozmičkim zakonima, onda za ljubav svome djetetu moraš moći zaboraviti i pokopati svoje želje. --Priroda te je odredila za posrednika tjelesnog života na ovoj zemlji, da bi istina

duhovnog čovjeka u svom beskonačnom oblikovanju mogla izaći na vidjelo i samu sebe ponovo osloboditi od svog vlastitog stremljenja prema dubinama. Budi pomoćnik prirodi, pomoćnik duhovnom čovjeku koji se predao zemaljskom tijelu od tvoje krvi! Tako ćeš najbolje pomoći i ‘izbavljenju’ duhovnog čovjeka u sebi. Tako će ti tvoja djeca biti vodiči prema tebi, prema tvom ‘živom’ Bogu, prema vječnom ‘životu’!

Iako ti je možda teško povjerovati da svome djetetu možeš dati samo zemaljsko tijelo, moram te podsjetiti na to da prema zemaljskom nasljeđu puno toga biva pripasano duhu što ima svoje porijeklo isključivo u snagama zemaljskog tijela… Za razvoj tih naslijeđenih fizičkih snaga koje čovjek smatra duhovnim, od najvišeg je značaja da li je već u tebi samom duhovni čovjek preuzeo vlast, ili si rob svoga animalnog! Ipak samo su tjelesne snage preko kojih možeš svome djetetu prenijeti ono što se naziva ‘sklonostima’, ili ‘talentima’. Pobrini se da to nasljeđe bude blagoslov tvom djetetu!

Novo čovječanstvo

Dok god ljudi žive na ovoj zemlji u nekom obliku društvene zajednice bit će uvijek pojedinaca koji nisu zadovoljni s oblikom društvenom života, koji ih povezuje s drugima, a ipak ljudi nikada neće pronaći savršeni oblik države. Uvijek će ono što je jednome prednost, drugom biti nedostatak i uvijek će samo malobrojni htjeti odustati od svoje prednosti, čak i kada vide da je ona na štetu drugima. Nije moguće da na ovoj zemlji nastane ‘Božja država’, u kojoj bi svi ljudi bili slobodno ujedinjeni u ljubavi, su sami ljudi ovu zemlju učinili bezbožnom, kada su u strahu od vlastite moći izgubili vlast nad sobom. --Koliko god čovjek u teorijama proklamirao blaženost svih ljudi na zemlji, stvarnost će se uvijek narugati svim teorijama. U svim ‘republikama’ bit će ‘kraljeva’ i ‘prinčeva’, i ni jedan ‘despot’ neće moći spriječiti da se u njegovu carstvu ne nađu područja kojima nikada neće moći ovladati svojom moći i samovoljom. --Nikada ‘vladavina svih’ neće odgovarati zakonu koji bi našio mudri i uzvišeni zakon koji su jednom dali veliki svjetski ‘kraljevi’. Uvijek će biti samo malo onih kojima priroda daje snagu i sposobnost da urede što im je podređeno i da vode one koji bez vodstva, ni sebi ni drugima ne bi mogli pružiti dobrobit. -Još rjeđi su oni kojima priroda pravo na vladanje daje još u kolijevci, pravo da vladaju svime što ne može samo sobom vladati.

U svim područjima kozmosa, bilo da se oni otvaraju fizičkim, ili duhovnim čulima, vlada sustav ‘hijerarhije’, vlada podčinjenost i nadređenost i sve je manji broj aktivnih vladara, što su veća njihova moć i djelovanje. I zajednički život zemaljskog čovjeka podliježe tom zakonu i svaka samovolja koja bi u dobroj namjeri htjela stvoriti ‘jednakost’, već je od početka sama po sebi osuđena na put pun razočarenja - koji priroda uvijek drži otvorenim za

svaku ljudsku mudrost koja još ne prepoznaje njene zakone, ili ih zanemaruje, ako ih spozna. U svakoj vrsti ljudskog zajedničkog života na zemlji se grade hijerarhije i stupnjevi u skladu s prirodnim zakonom, i ako se tome ne teži svjesno priroda ih sama gradi, bez obzira, čak i ako nepromjenjivi zakon traži veliki broj žrtava… Tamo gdje vlada opći kozmički zakon on se ne može zaobići, niti se može nešto postići na drugi način. -

Ali čovjek ne postaje ‘kraljem’ time što je rođen u kraljevskom dvorcu, i ni sva mudrost nekog filozofa, koji bi svojom vladavinom htio usrećiti svo čovječanstvo ne može od njega napraviti ‘državnog vođu’. Mistična snaga koja zaista stvara ‘kraljeve’ može se stoljećima održavati u jednoj familiji, ali se mora ugasiti čim impulsi koji su u njima utemeljili 'kraljevsku' vrstu nađu svoje očitovanje u djelu i životu i nikakva svjetska sila ne može jednom razriješenu snagu zamijeniti nečim drugim, da se zaštiti vanjsko ‘kraljevstvo’… Ali nije svaki kralj koji je izgubio svoju zemlju prestao nositi kraljevski hermelin i obratno – poneki kraljevski tron je srušen od neprijatelja ‘kraljevske’ moći, koji nije ni slutio da je on sâm već bio kralj koji još nije bio našao svoje kraljevstvo.

Oprostivo je u pogledu formiranja država vjerovati u ‘razvoj’, jer ljudske su oči suviše sklone da najuže okruženje smatraju ‘svijetom’ i čovjeku je teško vremenska razdoblja koja on može obuhvatiti vidjeti samo kao ‘sekunde vječnosti’. -Malobrojni na ovoj zemlji koji su bili sposobni za širi pogled u prostoru i vremenu, morali su usprkos prividnim protu-razlozima reći da je sve što zemaljski čovjek u pogledu državnog uređenja smatra 'razvojem' samo tašta zabluda i da će se čovječanstvo i nakon tisućljeća nalaziti u istim borbama oko nečije prevlasti, kao i danas i kao prije tisuće godina, kada su propale kulture o kojima dokaze postojanja još ni jedan istraživač nije iskopao…

Malo će ‘narod’ podlijegati zabludi da može biti ‘vladar’ i da samim sobom – 'vladarem' – može vladati, a malo će kraljevi, u kojima se neće moći naći ništa od istinskog ‘kraljevstva’ i njegove mistične snage, htjeti osigurati oružjem tron koji im ne pripada i uvijek iznova će se sudbina okretati dok i posljednji ljudi zemlje, osim ako ih duhovni uvid ne spriječi, međusobno ne zarate, dok i posljednja životinja ne bude ubijena i posljednja biljka ne umre u ledu i pijesku, jer ova se zemlja mora ukrutiti i vječno ‘spasenje’ zemaljskog čovjeka će onda morati čekati tek novu svjetsku periodu. --Teško ‘posljednjim ljudima’, jer će priča o Kajinu i Abelu naći tisućostruko ponavljanje, osim ako se čovjek zemlje prethodno ne osvijesti da je svako ‘ti’ jedno ‘ja’, koje se želi naći u njemu. –

Svaki od malobrojnih kojima je duh i uzvišeni duhovni prijenos jasno osvijetlio prostorne i vremenske širine jedno je sa mnom u želji – da samo jedan od onih koji se nadaju da danas i u budućim danima ovog zemaljskog svijeta mogu pripremiti trajnu sreću bude u stanju vidjeti ono što mi malobrojni, skoro utrnuli zbog patnje zbog drugih, moramo naučiti jasno vidjeti! -Sigurno bi paralizirani užasom i s dubokim sramom u srcu u najdublje ponore duše otjerali svoje snove o budućnosti i ni u kom slučaju nikada više na ovoj zemlji ne bi nastojali ostvariti ono što im njihov duh pokazuje i što samo zabludom zaposjednuti vjeruju da se može ostvariti na ovom zrncu prašine – na 'zemlji'.

Snovi ovih koji žele usrećiti svijet su usprkos tome ispunjeni istinom, samo ta sreća koju čovječanstvo priželjkuje se nikada ne može postići na zemlji, nikada ostvariti zemaljskim sredstvima i nikada nije predviđena za zemaljske ljude, onako kako je oni sebi zamišljaju. --Potražimo zato drugo, ‘novo čovječanstvo’, čovječanstvo koje iako živi na zemlji i raduje se životu na zemlji, koliko je to moguće, ipak više nije samo ‘od ove zemlje’! Mi moramo voditi čovječanstvo do dubljeg izvora sreće, izvora koji bogatije teče, i one ‘prijatelje čovječanstva’ koji su zapali u zabludu o zemaljskoj sreći,

zaista bratski želimo vidjeti postrani. Moramo ih osloboditi od njih samih i njihovih snova, da bi istinu, koju oni nejasno osjećaju i koju onda žele ostvariti u sterilnim misaonim tvorevinama, zaista mogli učiniti korisnom za ljude. --Doduše, nije moguće da jedan uistinu pravedan čovjek može stvoriti pravednost za sve, ali svaki pojedini može težiti ispravnosti i tako pomoći uravnoteženju naspram onih nepravednih namjera, koje ni božanske snage nikada ne mogu iskorijeniti iz zemaljskog postojanja. ---

‘Sreća čovječanstva’ je sreća pojedinaca i ostvariva je samo u duši svakog pojedinog čovjeka. ‘Novo čovječanstvo’ koje može jednom nastati na ovoj zemlji, sasvim sigurno neće svoju sreću više očekivati izvana. – Oni će spoznati da su stvari ovog vanjskog svijeta samo ono što mi od njih načinimo i da nas mogu određivati, samo onoliko koliko im mi to dozvolimo… Unutarnji svijet pojedinaca mora postati svijet mira i čiste sreće i samo tu može čovjek zemlje susresti istinsku sreću. ---

Kako naći tu sreću pojedinca, to ti pokazuje učenje koje se otkriva u ovim knjigama. Da se slijeđenjem tih savjeta može i život u vanjskom svijetu daleko sretnije oblikovati neće poreći nitko tko je spoznao da je sav život ovog vanjskog svijeta samo svjedočanstvo djelovanja nevidljivih snaga. -Sve mora klijati iznutra da bi donijelo istinsku sreću u zemaljski-vanjskom postojanju. U vanjskom je samo područje posljedica djelovanja onih snaga koje su usidrene u najdubljoj duši. Tko pokušava poboljšati nešto ovdje u vanjskom, samo će požnjete prividne

uspjehe, koji će podariti trenutnu sreću, ali ono što je nastalo uskoro će se u sebi raspasti, jer nedostaju korijenske snage koje bi ga mogle održati u vanjskom svijetu. --

Neka bi ova ‘Knjiga o čovjeku’ otvorila oči mnogima - onima koji još danas rasipaju svoje snage u najboljim namjerama, nadajući se da mogu postići sreću čovječanstva u vanjskom svijetu! Neka bi pak oni koji danas, od jutra do mraka traže spas i pomoć konačno dospjeli do uvida! Samo kada unutarnju vid zamijeni gledanje prema vani, ljudsko će postojanje i u vanjskom moći postati dostojno čovjeka. --Tek tada će se ispuniti i poneki san o budućnosti, koji sredstva koja čovjek danas primjenjuje samo onemogućavaju, pod prijetnjom njegova rasplinjavanja u dim i maglu.

‘Staro čovječanstvo’ je dobro razumjelo kako vanjski svijet prisiliti na služenje, ali pošto se izvana može samo prisiljavati, prijeti mu opasnost da podlegne tim snagama, koje je sâmo oslobodilo i upreglo u svoju službu. ‘Novo čovječanstvo’ više neće htjeti prisiljavati izvana - ono što će daleko korisnije biti učiti voditi iznutra. U svakom pojedincu ‘novog čovječanstva’ će se očitovati snage koje će baciti u sjenu sve ono čemu se čovjek ‘starog čovječanstva’ ponosno divio kao ‘duhovnom postignuću’, nesvjestan u svojoj nutrini, da svo mišljenje nikada ne može spoznati 'duha' - koji djelujući kao snaga munje ispunjava sav svijet i nikada ne može služiti ljudima preko misli, nikada preko vanjske mehanike, karikirajući karikaturu ‘duha’ ponekog ‘mislioca’, koju on suprotstavlja njegovoj stvarnosti. ---

I suviše sam daleko od svake iluzije i znam da se stvarni duh ne može posvuda

očitovati ni danas, ni sutra, jer je staro čovječanstvo sistematski zatvorilo sve šahtove kroz koje bi sadašnje čovječanstvo u sebi moglo naći dubine u kojima žubore izvori sveg postojanja. Ali jednom će se ti izvori ponovno otvoriti i oni koji će iz njih moći crpiti moći će ostvariti ponešto zaista iz snage istinskog duha, što se danas sa svom snagom mišljenja mozga samo uzalud pokušava. Ali i tada ova zemlja neće postati ‘nebo’ i nesvladane snage će uvijek držati u svom stisku veći broj ljudi. –

‘Novo čovječanstvo’ će biti kraljevstvo izabranih i pozvanih i pojedinci već danas rade na zasnivanju tog kraljevstva u sebi. Moguće je i da ove generacije već dožive njegove prve tragove, ali sigurno će djeca naše djece znati o njihovim snagama, kao što mi znamo danas za one snage koje je stari čovjek vjerovao da je oteo prirodi, jer ih je lukavstvom izvana znao staviti u svoju službu. Svete knjige starih dana govore s pravom o carstvu ‘djece svjetla’ i carstvu ‘djece ovoga svijeta’, svijeta vanjskih snaga koje se nikada ne mogu uravnotežiti, i oni koji su uistinu znali rekli su: ‘Djeca ovoga svijeta su u njihovu području pametnija od djece svjetla!’ Možemo poželjeti da i ‘djeca svjetla’ na svoj način budu ‘pametnija’ i da nauče raskinuti okove kojima su ih okovala ‘djeca ovoga svijeta’!

EPILOG

Vidjeli smo sada čovjeka na svim njegovim putevima. Vidjeli smo ga u njegovom porijeklu, kada je još živio u božanskom i vidjeli smo njegov ‘pad’ iz uzvišenog svjetlosnog zračenja. Vidjeli smo kako se sjedinio sa životinjom i kako se u samo-prouzročenom egzilu trudi ponovo ostvariti sreću svog prvobitnog stanja. Pratili smo ga na putevima zablude i na putevima prema istini, spoznajući da ova zemlja nikada ne može postati domovina ljudi i da je jednom jedan mudrac rekao istinu riječima: „Sve stvoreno čeka na oslobođenje preko djece Božje!“

I ti, kome se ovdje obraćam, ti si čovjek i možeš biti ‘izbavitelj kreacije’, ‘dijete Božje’, možeš pripadati ‘djeci svjetla’. A možeš dakako, ako ti je to dovoljno, biti i ‘dijete ovoga svijeta’, onaj koji ide za vanjskim stvarima i nalazi svoje šture radosti. Odluka o tome je samo i isključivo na tebi i ništa se ne može suprotstaviti tvojoj volji, ako si se jednom odlučio. Ali možda ti i ova odluka teško pada. Htio bi težiti najvišemu cilju, ali još uvijek nemaš volje za to… Tek kada bi voljom mogao htjeti, blaženstvo onog koji tako hoće bi te s radosnim klicanjem izvuklo iz svakog promišljanja. --Prilično su se često o tebe ogriješili oni koji su ti put prema svjetlu opisivali kao put odricanja i napuštanja i tako tvoju volju paralizirali strahom i vezali je za zemlju. Iz mojih riječi vidiš da su te krivo savjetovali i da te tvoj put prema svjetlu ne treba sprečavati da ubireš cvjetove i ukusne plodove pokraj puta. Čak ćeš tek tada uistinu naučiti voljeti život ove zemlje kada budeš na putu

prema svjetlu.

Put prema svjetlu je tvoj put prema tebi samom i tvom Bogu koji se u tebi krije. To je ‘živući’ Bog o kojem govorim, a ne ‘bog’ koji se pojavljuje onima koji služe razne idole. Lako je naći svog ‘živog Boga’ ako mu hrabro vjeruješ još prije nego ga znaš, ali sve dalje će ti on uzmicati, što budeš više sa strahom tražio ‘dokaze’ za njegovo postojanje i sumnjao u svoju snagu da ga nađeš u sebi, da mu se približiš… Što se dalje budeš tako od njega udaljavao, to će ti on više izmicati, pa ćeš postati žrtvom vanjskog svijeta, kojim bi mogao vladati kada bi bio svjesno sjedinjen sa svojim Bogom. –

Samo je čin svijesti ono što ti daje ključ s kojim možeš otvoriti sva vrata koja vode do najtajnije mudrosti… Ti sam živiš i ovdje u vanjskom svijetu, samo u onom području koje ti tvoje znanje o sebi samom otkriva – i mnogi koji žive na istom mjestu su ga na sasvim drugačiji način svjesni, nalazeći se u najrazličitijem doživljajnim svjetovima, koje područje vanjskog svijeta u sebi sadrži. Ali ti si sebe tako zarobio u postojanju ovih vanjskih stvari da ti se čini poput ‘čuda’ kada čuješ o nekom čovjeku koji može svjesno stupiti u jedan nad-svijet, koji ti jedva da slutiš, jer tvoja svijest vibrira samo u ritmovima koji su vrlo različiti od onih vibracijskih valova koji drugome otvaraju područje nadsvijeta… Vanjsko ti je prava ‘stvarnost’ i samo s nepovjerenjem se okrećeš svom unutarnjem životu u kojem vjeruješ da su na djelu samo ‘umišljanje’ i fantazija. I tu važi što sam prije rekao: nikada ne možeš naći stvarnost u nutrini, ako joj ne vjeruješ s hrabrošću prije nego je upoznaš… Sve ćeš se dalje udaljavati od stvarnosti što se više budeš bojao ‘obmane’ i budeš

tražio ‘dokaze’ gdje ti dokaz dolazi tek kao kruna tvog hrabrog stremljenja. –

Dobro činiš i tvoja te svijest dobro vodi kada u vanjskom svijetu prvo želiš dobiti dokaze da bi vjerovao, jer vanjski svijet je zaista svijet obmane i čak su i 'dokazi' koje možeš dobiti rijetko bez obmane. Ti si toliko naviknut da se osiguravaš u svijetu stalne obmane prije nego djeluješ, da i na svijet ‘stvarnosti’ primjenjuješ istu sumnju. U tvojoj ‘istini’ koju smatraš nedodirljivom zbog ‘dokaza’, toliko je grubih, ili finih obmana, da si izgubio svaku mjeru i kada jednom dođeš do traga prave stvarnosti i mogućnosti da nađeš apsolutnu istinu ti je sa strahom tjeraš od sebe, misleći da si samo uhvaćen u taštu zabludu, jer si već odavno rob tvoje ‘istine’.

Morat ćeš tek naučiti ići sasvim novim putem, prije nego dođeš do istine, kakva je ona zaista! Ovdje bi doista bilo veoma potrebno sasvim novo vrednovanje svih vrijednosti! ‘Misliocima’ koji stalno iznova izmišljaju svoje ‘istine’ neće biti kraja i budeš li zadovoljan s izmišljenom ‘istinom’ lako ćeš naći neki njen oblik koji je u skladu s tvojim preduvjerenjima i s vanjskim razumom. Ali želiš li sâm doći do istine, kakva jest i kakva zračeći djeluje u vječno novoj stvarnosti, onda ćeš morati tražiti u sebi samom i samo će ti se u tvojoj najdubljoj nutrini istina jednom razotkrivena pokazati.

Onda ćeš jasno spoznati što želi reći ova knjiga.

U njenom novom obliku, koji je sada u tvojim rukama, nastojao sam još ponešto jasnije prikazati, da ne bi bilo sumnji kako se moje riječi trebaju shvatiti da bi ti donijele blagoslov.

Ali i najjasnija forma izražavanja će ti slabo koristiti ako se ne težiš u sebi uzdići u blistavu jasnoću. Ako si ti sâm u sebi postao jasan, onda ti ni jedna od mojih riječi neće ostati ‘nejasnom’, jer što sam ti tu htio objaviti samo je po sebi ‘svjetlo’ i tko hoće svjetlo, ovdje će naći to što traži. Priznajem da sam često morao stvarati riječi za stvari u ovoj knjizi koje se teško daju razjasniti - i da se takve riječi onda otvaraju samo onima koji se voljno uživljavaju u njih. Ali ako ti netko donosi vijesti o zemlji u kojoj se može naći zlato sigurno te neće smetati što ti on samo teško može opisati tebi nepoznati put prema njoj… I ja ti opisujem jedan put koji te treba odvesti do ‘zemlje zlata’! Vrijedno je truda da naučiš ispravno tumačiti moje riječi… I ako ti ne nedostaje hrabrosti da radosno ideš putem koji ti opisujem, uistinu ćeš naći u sebi najbogatiju zlatnu zemlju koju ti nikada nitko neće moći osporiti.

Posljednje učenje

Oni koji si žele pomoći,

moraju biti istog porijekla!

Braća u svjetlu,

koji te savjetuju,

ljudi su kao i ti!

Nisu oni neka bezosjećajna bića

koja ništa ne dodiruje,

mrtva za život!

Ono za čim ljudi čeznu

njima je sveto,

ali njihove oči vide krajnji cilj…

Sve žudnje

u grijehu i zabludi

nama su razotkrivene

kao traganje bespućima,

u potrazi za vječnom ljepotom…

Zato mi pripremamo

prohodne puteve.

Zato mi zalutalu braću

vodimo pravim putem prema svjetlu,

s razumijevanjem

i ljubavlju.

###

Kraj

O Autoru: Bô Yin Râ (Joseph A. Schneiderfranken, 1876.-1943.) pripada najstarijem duhovnom Bratstvu na Zemlji, bratstvu ‘Zračećih iz Prasvjetla” i jedini je istinski duhovni učitelj novog doba, koji je javno djelovao i u povezanosti sa svim članovima Bratstva ponovo objavio čisto učenje, u obliku u kome je ono današnjem čovječanstvu, posebno na Zapadu, razumljivo i primjenjivo. U njegovu glavnu duhovnu ostavštinu spadaju 32 knjige, te oko 60 slika iz ‘duhovne serije’.

###

Više o drugim prijevodima istog Autora može se naći na: www.boyinra.info